Zovem se Crvena

Zovem se Crvena
Autor	Orhan Pamuk
Originalni naziv	Benim Adim Kirmizi
Datum izdanja	1998.

• "Ja sam, sada, leš. Beživotno tijelo na dnu jednog bunara." (Ja sam mrtav)

• "Baš kao i Kur'an Časni - nemojte da se ovo, Bože me sačuvaj, pogrešno protumači! - i ta bi knjiga svoju potresnu snagu crpila iz svog postojanja koje se nikako ne da nacrtati. Sumnjam da ste kadri to da razumijete." (Ja sam mrtav)

• "Bilo mi je dovoljno da četiri dana pošto sam ubio onog jadnika hodam istambulskim sokacima, pa da shvatim da je pritajeni ubica svako u čijem oku ugledam odsjaj oštroumlja, a na licu sjenku što je baca odbljesak duše. Samo su glupaci nevini." (Mene će nazivati ubicom)

• "Ljubomora, u životu majstora minijature, s vremenom postaje sastojak nezaobilazan poput boje." (Mene će nazivati ubicom)

• "Slika je rascvjetavanje priče bojama. Niko ne može zamisliti sliku koja nema svoju priču." (Ja sam vaš Daidža)

• "A što se pravog razloga moje usamljenosti tiče, to je što nikako ne mogu da znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem bio jedne, ali ispadoh iz nje, kao što list otpadne s drveta." (Ja sam drvo)

• "Da l' je možda trebalo da podarim sjenoviti hlad Medžnunu, koji, prerušen u čobanina, ide u posjetu Lejli u njenom šatoru? Da l' je trebalo da se stopim s noći kako bih dočarao tamu u duši beznadežnika što je vjeru izgubio? Rado bih da sam pratilac sreće dvoje ljubavnika što pobjegoše od čitavog svijeta, pređoše preko sedam mora i spokoj pronađoše na jednom ostrvu punom voća i ptica! Da mi je da bacim sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog koji umire, danima krvareći iz nosa zbog sunčanog udara što ga je zadesio tokom osvajačkog pohoda na Indiju. Ili je trebalo da poslužim kao aluzija na životnu dob i snagu oca koji svome sinu daje savjete o ljubavi i životu? Kojoj je to priči trebalo da pridodam smisao i prefinjenost?" (Ja sam drvo)

• "Ja, siroto drvo koje vidite, Bogu zahvaljujem što me ne nacrtaše s takvim naumom. A i to nije zato što se plašim da bi me, da su me naslikali u skladu sa franačkim manirima, svi istambulski kerovi zapišali pomislivši da sam pravo drvo. Ja i ne želim da sam pravo drvo, nego ono što drvo znači." (Ja sam drvo)

• "Bitno je da slika svojom ljepotom prizove u čovjeku bogatstvo života, ljubav, poštovanje prema bojama svijeta što ga je stvorio Bog, misaonu dubinu i vjeru. Nije bitno ko je slikar." (Zovem se Crni)

• "Slikarstvo je tišina uma, muzika oka." (Zovem se Crni)

• "Sljepilo je nijemo(...) Dosegnuti najdublje u slikarstvu, znači vidjeti ono što se ukazuje u mraku božjem."

• "Iako od njega skrivam svoje misli, slike koje radim i ovu sobu u kojoj živim, predajem njegovim bezobzirnim i napadačkim pogledima: znam, sve će vas zapanjiti ova moja gordost, ali budući da ja zarađujem najviše, to znači i da sam najbolji ilustrator! Jer, Bog je htio da slikarstvo bude radost, da bi onome ko umije da gleda pokazao da je i čitav svijet radost." (Mene zovu Leptir)

• "Prije slikarstva bješe mrak i poslije njega će biti mrak. Svojim se bojama, umjećem i ljubavlju mi sjećamo božijih nam riječi upućenih - Vidite! Sjećati se - to je znati da si vidio. Znati je sjećati se da si vidio. Vidjeti - to je znati ne sjećajući se. Znaći, slikati je sjećati se mraka. U velikih majstora, ljubav prema slikarstvu zna da su boje i vid nastali iz mraka i želi da se bojama božjem mraku vrati. Onaj što sjećanja nema, niti se Boga sjeća, niti njegove tame. Slikarstvo svih velikih umjetnika, u bojama traga za tom dubokom vanvremenskom tamom." (Mene zovu Maslina)

• "Jedino ja, slijepi i ostarjeli iluminator, znam da je Bog stvorio svijet onakvim kakvim bi jedno sedmogodišnje, pametno dijete željelo da ga vidi. Jer, Bog je svijet stvorio najprije da bi svijet bio viđen. A poslije nam je dao riječi da među sobom podijelimo ono što vidimo, da razgovaramo, a mi smo od riječi sastavili priče i pomislili da se slikarstvo stvara radi tih priča. A slikarstvo, međutim, znači izravno tragati za božjim uspomenama, vidjeti svijet onakvim kakvim ga vidi Bog." (Mene zovu Maslina)

• "Da li ljubav od čovjeka pravi budalu, il' se samo budale zaljubljuju?" (Zovem se Ester)

• "Oči vam se šire pred mojim sjajem, od odbljeska plamena kandila na meni, vaše uzbuđenje raste i vi zavidite Rodi, mom posljednjem gospodaru. I to s pravom, jer nema ničeg drugog osim mene što bi bilo mjera iluminatorovog umjeća." (Ja, novac)

• "U redu. Priznajem. Ja nisam pravi carski osmanski zlatnik od dvadeset dva karata koji je izašao iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam lažni novčić. Mene su u Veneciji izradili od nečistog zlata, donijeli me ovamo i poturili kao osmanski zlatnik. Hvala vam što imate razumijevanja." (Ja, novac)

• "Dok nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu, sve vrludajući i glavinjajući gore-dolje, napredujemo duž istambulskih sokaka, dok bratski prolazimo pustim ulicama namjenjenim ratovima čopora pasa, kroz zgarišta gdje vrijebaju džini i dvorišta džamija, na kojima oslonjeni o kupile spavaju meleci, pored čempresa što se domunđavaju s dušama umrlih, pokraj snijegom prekrivenih mezara gdje se roje utvare, malo skrajnuti od razbojnika koji dave ljude idemo između beskrajnih dućana, štala, tekija, voskarnica, saračnica i zidova, dotle ja razmišljam o tome kako ja njega ne pratim nego ga oponašam." (Mene će nazivati ubicom)

• "Sada, majstor koji me je nacrtao, noćima u okajanju neprekidno korača ulicama i, baš kao i neki kineski umjetnici, sebe smatra onim što je nacrtao." (Zovem se Smrt)

• "Kako tokom godina gledamo od knjige do knjige, od slike do slike, tako shvatamo: jedan dobar slikar ne zadržava se samo na tome da svojim čudima zauzme mjesto u našem umu nego na kraju mijenja i panoramu našeg sječanja. A proniknu li nam vještina nekog slikara i njegove slike jednom toliko u dušu, tada nastaje jedno mjerilo za ljepotu čitavog svijeta." (Mene će nazivati ubicom)

• "Oni slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo." (Ja sam vaš Daidža)

• "I tako, što više bojim, ja kao da svijetu kazujem budi i svijet biva iz moje boje krvi. Onaj koji ne vidi, taj poriče, ali mene ima svuda." (Zovem se Crvena)

• "Moji su i Istok i Zapad.

Nisam mogao da se obuzdam od uzbuđenja.

Pa dobro, a šta sve ovo, čitav ovaj svijet... šta znači?

Misterija, začuh u sebi. Ili pak, Mislost. Ali, čak ni za ta dva nisam bio siguran." (Ja sam vaš Daidža)

• "Ali da život jeste jedna tijesna košulja, jasno biva tek onda kada se izađe iz tamnice mjesta i vremena. I kao što je bestjelesna duša istinski razlog sreće u svijetu mrtvih, tako bi najveća sreća među živima bilo tijelo koje nema dušu. Kakva je šteta što niko to ne može da shvati prije nego što umre." (Ja sam vaš Daidža)

• "Ja se nisam poklonio čovjeku." (Ja, đavo)

• "Ponekad, sred pospanih snatrenja i nesretnih uspomena, osjetimo da je Bog na trenutak na nas obratio pažnju pa mu se pomolimo s nadom nekoga ko uspije sultanu da tutne molbu u ruku." (Zoven se Crni)

• "Ljudskoj nesreći knjige samo daju na dubini, za koju mislimo da je utjeha." ( Zovem se Crni)

• "Mogu li uopće biti isto slijep i onaj koji vidi?" (Mene zovu Maslina)

• "Nijedan se musliman ne bi toliko kidao zato što je zgriješto nesvjesno(...) Dobar musliman zna da je Bog pravedan i razuman i da u obzir uzima namjeru svog sluge. Samo neznalice ptičjeg mozga vjeruju da će završiti u paklu zato što su nesvjesno jeli svinjetinu. Pravi musliman zna da strah od pakla ne služi tome da ga zaplaši, već da zaplaši druge(...) ako čovjek nema zle namjere, u paklu neće završiti." (Mene će nazivati ubicom)

• "Daće Bog da naučimo i kako da jednoga dana svoje živote bez straha prepričavamo kao svoje." (Mene će nazivati ubicom)

• "Sve bajke su svačije bajke(...) A ne svakog čovjeka ponaosob." (Mene će nazivati ubicom)

• "(...) odjednom mi se čitav svijet učinio poput neke palate s bezbroj soba čija sva vrata vode iz jedne u drugu. Jedino tako što bismo se sjećali i maštali, mi smo iz jedne sobe mogli da prelazimo u drugu, ali je većina nas zbog ljenosti to veoma rijetko činila i zauvijek je u istoj sobi čekala." (Ja Šekure)

• "Na kraju će naši postupci izumrijeti, naše boje izblijedjeti. Niko se neće interesovati za naše knjige i slike. A i oni koji se budu zainteresovali, ništa neće shvatiti, namjestiće nezadovoljan izraz lica, pitaće zašto nema perspektive, ili pak, uopće neće ni moći da pronađu naše knjige. Jer će njih, zajedno s ravnodušnošću, lagano nagrizati i dokrajčiti vrijeme i katastrofe(...), i sve one zasljepljujuće mračne noći što svjetlucaju kao da ti s pera kaplje tama, i zvijezde, i čempresi poput utvara, i tvoje slike ljubavi i smrti koje bojiš u crveno, sve će nestati, sve." (Ja sam vaš Daidža)

Drugi o knjizi

• "Knjiga Zovem se Crvena koristi umjetnost minijature kako bi istražila dušu nacije." (John Updike)

• "Veza između prošlog i sadašnjeg vremena sadržana je i u boji. Crveno je boja osvete i smrti, ali, ponajviše, boja strasti, nadahnuća i umetnosti. A možda je, po Pamuku, ime univerzuma - Crveno! Odavno taj svet Zapada i Istoka, novog i starog, nije tako sažeto a sveobuhvatno opisan kao u ovom remek-delu: Na zapadu slikaju ono što vide, a mi ono što gledamo". (Vladislav Bajac)

• "Ova je knjiga gotovo savršena... jedino joj nedostaje Nobelova nagrada." (Maureen Freely, New Statesman)

• "Posle ove knjige Istok nije ono što je bio pre. Neponovljivo putovanje u istoriju islamske kulture kakvu ne poznajemo. Orhan Pamuk ovog puta vaskrsava čudesni svet Orijenta s njegovim bojama, njegovom umetnošću, estetikom, njegovim tajanstvenim duhom. Zovem se Crveno je pripovest o umetnosti, ljubavi, sreći, životu, smrti, na trenutke rasprava o suštini islamske umetnosti i poimanja sveta, ispričana kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Carigradu s kraja 16. veka. Bogatstvo jezika, obilje slika, asocijacija, poniranje u bit islamske civilizacije i njene dodire s renesansnim duhom, jedinstvena kompozicija i struktura dela potvrđuju da je Orhan Pamuk jedan od najvećih pisaca dvadeset prvog veka." (Mirjana Marinković, upravnik Katedre za orijentalistiku Filološkog fakulteta u Beogradu)

Vanjski linkovi

• Online knjiga