Na Drini ćuprija

Na Drini ćuprija
Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, oko 1890.
Autor	Ivo Andrić
Originalni naziv	Na Drini ćuprija
Datum izdanja	1945.

• "Već je šesta godina prošla od posljednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lahak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali djecu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odijevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izbjegnu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu djecu, sjekući im po jedan prst na ruci.

Izabrani dječaci otpremani su na malim bosanskim konjima u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljen je po jedan dječak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, posljednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomjerno klatili i škripali, virila su svježa i preplašena lica ugrabljenih dječaka. Neki su mirno gledali, preko konjiskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vrijeme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.Danica je lepa.

Na izvjesnom odstojanju od posljednjeg konja u ovom neobičnom karavanu, išli su raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove djece, koja se odvode zauvijek da u tuđem svijetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju vjeru, svoj kraj i svoje porijeklo, provedu život u janjičarskim odama, ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dječaka. Kad bi se suviše približile, agine suharije bi ih rastjerivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbježale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo poslije opet skupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu djeteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gdje staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapijevale su i naricale kao za pokojnikom , druge su raspamećene jaukale, ... obnevidjele od plača nalijetale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: "Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?" Neke su pokušavale da razgovijetno dozovu svoga dječaka i da mu daju nešto od sebe koliko može da stane u dvije riječi, neku posljednju preporuku ili opomenu za put.

- Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...

- Ilija! Ilija! Ilija! - vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htjela da djetetu usiječe u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvijek biti oduzeto.

Ali put je dug, zemlja tvrda, tijelo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo po malo te žene su zaostajale i zamorene pješačenjem, gonjene udarcima, jedna prije druga poslije, napuštale bezizgledan napor. Ovdje, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sjede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosjetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali rijeke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dijete koje im gine iz očiju."

• "U jednom trenutku kucanje prestade. Merdžan je vidio kako se pri vrhu desne plećke mišići zatežu i koža odiže. On priđe brzo i prosječe to ispupčeno mjesto unakrst. Blijeda krv poteče najprije oskudno pa sve jače. Još dva-tri udarca, lahka i oprezna, i na presječenom mjestu stade da izbija gvožđem pokovani šiljak koca. Udario je još nekoliko puta, dok vrh nije došao do u visinu desnog uha. Čovjek je bio nabijen na kolac kao jagnje na ražanj, samo što mu vrh nije izlazio kroz usta nego na leđa i što nije jače ozlijedio ni utrobu ni srce ni pluća. Tada Merdžan odbaci malj i priđe. Razgledao je nepomično tijelo, zaobilazeći krv koja je curila sa mjesta gdje je kolac ušao i izašao, i hvatala se u malim mlakama na daskama. Dvojica Cigana okrenuše ukočeno tijelo na leđa i stadoše da mu vezuju noge pri dnu uz kolac. Za to vrijeme Merdžan je gledao da li je čovjek živ i pažljivo posmatrao to lice koje je došlo odjednom podadulo, šire i veće. Oči su bile široko otvorene i nemirne, ali očni kapci nepomični, usta rasklopljena i obje usne ukočene u grču; iz njih su bijelasali stisnuti zubi. Pojedinim od ličnih mišića čovjek nije mogao da vlada; stoga je lice izgledalo kao maska. A srce je bilo muklo i pluća radila kratkim i ubrzanim dahom. Dvojica Cigana stadoše da ga dižu kao brava na ražnju. Merdžan je vikao na njih da paze, da ne drmaju tijelom; i sam je pomagao. Uglaviše donji, debeli dio koca među one dvije grede i ukovaše sve velikim ekserima, zatim pozadi, u istoj visini, podupriješe kratkom žiokom koju takođe prikovaše i za kolac i za gredu od skela."

• "Jer oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili natjerani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti. Dočim se oni koji su tlačeni i iskorištavani, lahko služe razumom i bezumljem, jer su to samo dvije razne vrste oružja u stalnoj, čas podmukloj čas otvorenoj borbi protiv tlačitelja."

• "U toj velikoj i čudnoj borbi koja se u ovoj Bosni stoljećima vodila između dvije vjere, a pod vidom vjera za zemlju i vlast i svoje sopstveno shvatanje života i uređenje svijeta, protivnici su otimali jedan drugom ne samo žene, konje i oružje, nego i pjesme."

• "Nesreća nesretnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače nemoguće i zabranjene postanu, za trenutak, dostižne i lahke, ili bar tako izgledaju, a kad se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posljedicama koje to ima po one koji za njima posegnu."

• "... na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veličine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez sjenke."

• "... jer, ima u nekim ljudima bezrazloznih mržnja i zavisti koje su vece i jace od svega sto drugi ljudi mogu da stvore i izmisle."

• "Najbjednija i najtragičnija od svih čovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predviđanja, koja je u opštoj protivnosti sa tolikim njegovim darovima, vještinama i znanjima."

• "Ako pomislimo šta nam je i koliko kroz stoljeća uzimano, sve ove građevine su mrvice."

• "Ali što god više ima novca, više ga treba."

• "Hodža je mrzio sve nove izraze. Nije samo stoga što mu je paralo uši, nego što je jasno osjećao da sama ta riječ u govoru stranaca stoji umjesto prećutane istine, kao i da sve ono što je ispred nje rečeno ne znači ništa."

• "Čim jedna vlada osjeti potrebu da svoojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga."

• "Ako ideš u džehenem, bolje ti je da ideš polako, ti si budala kad misliš da je Švabo pare trošio i mašinu proveo samo zato da bi ti mogao brže putovati i poslove svršavati. Ti vidiš samo da se voziš, a ne pitaš se šta mašina odvlači i dovlači osim tebe i takvih kao što si ti. Ali to u tvoju glavu ne može stati. Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa će te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da ideš."

• "Otkud ćuprija na ovom svijetu i kako je prva ćuprija postala? Kad je Alah dželešanahu, biva, stvorio ovaj svijet, zemlja je bila ravna i glatka ko najljepša savatli tepsija. To je bilo krivo šejtanu koji je zavidio čovjeku na tom božjem daru. I dok je zemlja bila još onakva kakva je ispod božje ruke izišla, mokra i mehka ko nepečena ćasa, on se pirkradi i noktima izgrebi lice božje zemlje, koliko je god mogao više i dublje. Tako su, kako priča kazuje, postale duboke rijeke i provalije što odvajaju kraj od kraja i dijele ljude jedne od drugih i smetaju im da putuju po zemlji koju im je Bog dao kao bašču za njihovu hranu i izdržavanje. Žao bi Alahu kad viđe šta onaj prokletnik uradi, ali kako nije mogao da se vraća na posao koji je šejtan svojom rukom opoganio, on posla svoje meleće da pomognu i olakšaju ljudima. Kad meleći viđeše kako jadni ljudi ne mogu da pređu one haluge i dubine ni da svršavaju svoje poslove, nego se muče i uzalud gledaju i dovikuju s jedne obale na drugu, oni iznad tih mjesta raširiše krila i svijet stade da prelazi preko njihovih krila. Tako ljudi naučiše od božjih meleća kako se grade ćuprije, E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćuprijui najveća grijehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svog meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji."

• "Tako se uvijek u blizini nadmoćnog neprijatelja i prije velikih poraza javljaju u svakom osuđenom društvu bratoubliačke mržnje i međusobni sporovi."

• "Zaborav sve liječi, a pjesma je najljepši način zaborava, jer u pjesmi se čovjek sjeća samo onoga što voli."

• "Izmješani Turci,hrišćani i Jevreji. Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji dijeli i jednu vjeru od druge i, naročito, raju od Turaka."

• "Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvjek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti."

• "Nije dovoljno jednoj stvari okrenuti ledja pa da prestane da nas muči i goni."