"Na ovaj način dobili smo puni krug unutar kojeg ideologija obitava: politički vođenim procesom ona proizvodi društvene kategorije (narode sa svojim odjelitim identitetima) i kontekste unutar kojih se oni razvijaju, sudaraju, međusobno oblikuju, na koje se potom poziva kao na ‘prirodne stvari’, ‘stvari-u-svijetu’, fakticitet, činjenice realnosti, itd." (Obrazovanje kao proces naturaliziranja etnonacionalne ideologije)
"Moralno čitanje ideološkog sistema je jednostavno: priznanje ili ‘prepoznavanje’ između pojedinaca u etnonacionalističkoj zajednici rješava se samoutapanjem jedinke u kolektivni identitetski obrazac, dakle kroz proces samo-obezličenja, prisvajanja dominantnih metafora samorazumijevanja, odnosno kroz proces pounutrenja izvanjskih ideoloških metafora grupnog identiteta. Tamo gdje dominira zamišljena etnonacionalistička tradicija u svojoj ideološkoj bezupitnosti, horizont samointerpretacije moralnog subjekta svakako će biti uzak, odnosno njegova kontekstualizacija unutar kulturnog kruga bit će striktnija, bez ‘nepotrebnih’ interakcija s drugima i drugačijima. Tako će način na koji je ‘svijet samo takav i da drugačiji ne može biti’, što je u temelju svakog ideološkog svjetonazora, ostati parohijalan, palanački, kako ga je odredio Radomir Konstantinović. Nasuprot tome, veća i slobodnija vrsta obrazovanosti, stupanje u sve šire krugove interakcija očekivano će proširiti horizonte samo- kontekstualizacije – granica ‘dozvoljenog’ je neuporedivo veća – pa će se horizonti samorazumijevanja, a samim tim i samoodređivačka uloga pojedinca povećati, što je preduslov moralne autonomije individuuma. Etnonacionalizam tako, kao i komunizam, pokazuje svoju nemoralnu, upravo „strašnu narav režima koji je uništavao ljudskost“." (Ibid.)
Skoro po pravilu, najgrlatiji zagovornici etničkog identiteta u bosanskohercegovačkoj političkoj sferi su obično oni koji od postojeće društvene konstelacije imaju najviše ekonomske ili političke koristi. Etnički identitet se tako otkriva kao politička ideologija par excellence, sistem projiciranih vrijednosti kao mehanizam političke kontrole." (Kultura kulture)
"Viktimološki diskurs tu se udružuje sa oživljavanjem mitologema o rajskom dobu srednjovjekovne Bosne na koje se prikopačavaju one o rajskom dobu titoističke Bosne, da bi se na sve to nakalemio ideološki narativ o građanskoj Bosni, koja je tobože proizašla iz srednjovjekovne i titoističke verzije bosanskohercegovačkog multikulturalizma. Nesposobna da analizira bosanskohercegovačku društvenu realnost, ona, ta medijska scena, širi patriotske narative, da bi svaku kritiku proglasila za izdaju domovine. Iracionalna kao i svaka mitrocentrična naracija, takva vrsta sekularno nacionalističke bošnjakocentrične bosanske ideologije konceptualizira i sliku o svojim susjedima kao demonskim neprijateljima [...] Viktimizacija je u pravilu izvor nacionalističkog stava. Velikosrpska ideologija je na njoj izgradila svoju moć. Na njoj je, dokazuje Eridth Zirtal, Izrael izgradio svoj agresivni nacionalizam. Na njoj je Izetbegovićeva vlast izvršila prekodiranje bošnjačkog identiteta, arhaizirajući ga, getoizirajući, klerekilaizirajući, autoegzotirajući, da bi uspostavila svoj etnoklerokapitalizam kao oblik surove eksplotacije potlačenih klasa. Na njoj sarajevska mediokritetska medijska moć nastoji prikriti svoje malograđanstvo, svoj sitni šićar, ne uviđajući pri tom koliko zapada u nove forme ovdašnjeg nacionalizma." (Kapital žrtve uložen u mržnju)
"Nije, dakle, u ovom diskursu, idolatrijska, ili sakralizirajuća, konvencionalno nekritička, ili kritički neosviještena recepcija političkog konsenzusa ništa drugo do tek jedan od opčaravajućih likova vladavinskih ideologija." (Vladavina konsenzusom)
"Čista teorija prava je istinska pravna nauka baš zbog antiideološkog karaktera. Nauka kao spoznaja ima uvijek unutrašnju tendenciju da otkrije svoj predmet. Ali, politička ideologija prikriva stvarnost bilo idealizacijom stvarnosti, da bi sačuvala i branila, bilo unakažavanjem stvarnosti, da bi je napala, razorila ili zamijenila nekom drugom stvarnošću. Korijen je svake političke ideologije u htijenju a ne u saznanju: u emocionalnom a ne u racionalnom elementu naše svijesti; ona potječe od nekih interesa, ili, prije od interesa koji se razlikuju od interesa istine." (Opća teorija države i prava)
"Pravna država je fatamorgana, ali fatamorgana koja je sasvim pogodna za buržoaziju, zato što ona zamjenjuje religioznu ideologiju koja je izvjetrila; ona skriva od masa činjenicu vladavine buržoazije. Ideologija pravne države je pogodnija od religiozne još po tome što se ona, ne održavajući u punom smislu objektivnu stvarnost, ipak oslanja na tu stvarnost. Vlast kao "opća volja", kao "vlast prava", utoliko se realizuje u buržoaskom društvu ukoliko ovo posljednje samo predstavlja tržište. Sa ove tačke gledišta i policijski statut može da nam izgleda kao ovlapoćenje Kantone ideje o slobodi koja je ograničena slobodom drugog [...] "Država" pravnika, bez obzira na svu njenu "ideologičnost", ima posla sa nekom objektivnom realnošću, kao što se najfantastičniji san isto tako oslanja na stvarnost." (Opća teorija prava i marksizam)