Otvori glavni meni
Drugi ljudi
Autor
Halid Kadrić
roman
Originalni naziv
Drugi ljudi
Datum izdavanja
1999.



  • "Od ljudi kojima i sam pripadam, opisanim u ovom romanu, dijeli nas pola stoljeća, nešto i više. Usljed burnih društvenih zbivanja mnogo šta se izmijenilo, pa i jezik, posebno jezik Bošnjaka. Iz tadašnjeg bosanskog jezika, koji je imao dugu tradiciju, posebno iz leksike, ”pometene” su za ovo relativno kratko vrijeme mnoge riječi i ”zaboravljeni” brojni tradicionalni izrazi. Taj jezik Bošnjaka ostao je samo u govoru starijeg svijeta, a kako je takvog iz dana u dan sve manje, tako je manje i njegovog jezika. Roman sam napisao jezikom kojim sam tada govorio, jezikom koji sam čuo od svoje rahmetli mame i nene, svoga rahmetli babe i djeda, jezikom koji sam znao dok nisam pošao u školu, gdje su me učili kako treba da ”pravilno govorim” tj. da govorim kako danas činim. Kako je jezik čovjekovo duhovno bogatstvo, tako nije teško razumjeti koliko sam ovim osiromašen. Uzmem li u obzir i da sam time udaljen od majke, eto razloga za razmišljanje. Kada usporedim ono i ovo vrijeme, dođem do pitanja: kada sam (bio) pravi? Ako sam to sada, trebao bih biti zadovoljan; ako sam bio prije, onda ne mogu biti, jer sam iznevjerio majku." (uvod romana)
  • "- Učitelj me ne begeniše a, ako ćeš pravo, ne begenišem ni ja njega.
-Zašto.
-Ne begeniše kako govorim. Što god kažem ili napišem, on popravlja i kara me:Jesam li ti rekao, Kerime, da se ne kaže begenisati nego svidjeti; ne kaže se bezbeli nego naravno; nije pravilno pendžer nego prozor; nemoj reći duvar nego zid; ne haman nego možda; nije tvoja košulja kafazli nego karirana, kockasta; nisi ti sada kaharan nego tužan. I sve tako. A ja - đahkad slušam , đahkad jok."
  • "Izmakla je prva ratna godina; izdeverali smo i nećemo je po dobru pamtiti. Ne povratila se, ako Bog da! Vjetrovi je odnijeli gdje ni mraka nejma! Sad smo u halu, bojim se, kad će muka i nevolja ostati. Dugo trajati. Muhadžira i jetima je puno. Gladnih usta je sve više. Fukara se koti. Tanji se nafaka. Postaje svejedno od čega će insan skapati: od kuršuma, bolesti ili od gladi. Insanski život postaje jeftiniji od zakrpe. A ipak, živjeti se mora."
  • "Sve je, kažu, lahko dok se maksumi mogu jednim jorganom pokriti i iz jedne ćase nakusati. Šta dalje?"
  • "U insane se malo uzdam, sve manje im vjerujem. Kako ću kad su, na ovom hudom i deverli vaktu, stali da se mijenjaju kao sjene na vjetru. Nekog je zaslijepila mržnja, nekog je zanijela pohlepa, nekog je savladao strah, nekog je pokrenula osveta, nekog je ubio fukarluk, nekim je ovladala nemoć... svako se nosi s nekim belajom, tako da ni onaj, do jučer miran i razborit insan, nije više ono što je dotad bio."
  • "Kad već rastavlja bliske insane, zašto Bog nije dopustio da se sastaju njihove misli kako bi im osama bila lakša a čežnja blaža? Ako pak to čini zato što kažnjava, zašto nije pustio da hudi insan zna zašto je kažnjen. Ovako mu ostaje samo da uludo nagađa, bez koristi sebi ili nekom drugom."