Tarik Haverić

Da bi se ta »protivrječnost« razriješila, Bosnu i Hercegovinu ne smijemo posmatrati kao dovršenu normativnu pojavu koju bi bilo moguće opisati u trajnim i stabilnim kategorijama, već prije kao proces proizvođenja normi koji je započeo 1995, a još nije ni izbliza završen. Naša država je u tom procesu objekt a ne subjekt: bosanskohercegovački državni fenomen upućuje, u pogledu svih elemenata klasičnog učenja, na instance izvan (i iznad) bosanskohercegovačkog teritorija i stanovništva. / Drugim riječima, pravne norme koje važe na teritoriju Bosne i Hercegovine formalno su djelo njezinih zakonodavnih tijela, kojima je dopušteno da ih donesu samo zato što sadržinski ne odstupaju od normi na snazi u referentnom okruženju (tj. liberalno-demokratskim zemljama Zapadne Evrope). »Suverena vlast« Bosne i Hercegovine ne bi mogla da ih ne donese, u tom smislu što bi njihovo nedonošenje, ili donošenje normi drukčijeg sadržaja, izazvalo povlačenje zaštite koja jedina neutralizira partikularne volje koje teže da Bosnu i Hercegovinu kao državnu organizaciju demontiraju. / Ali je, istovremeno, donošenje »pod pritiskom« takvih normi, radilo se o reformi policije ili visokog obrazovanja, najbolje jamstvo da će ona opstati kao država, makar i nesuverena [...] Da zaključim: iako, po klasičnom učenju, nema obilježja države, Bosna i Hercegovina nastavlja da postoji zahvaljujući geopolitičkom okruženju koje je, s nastupanjem nove epohe, izgubilo konjunkturalnu i zadobilo strukturalnu dimenziju. Ona nije započela svoj samostalni život kao suverena država koja će s vremenom zadobiti priznanje, već kao priznata država koja će s vremenom ostvariti »suverenost« — shvaćenu kao stvaranje pozitivnog prava koje je slobodno samo dotle dok sadržinski ne izlazi iz zadanog okvira." (Studenti i njihova država: o državnosti u teoriji i praksi)

Tarik Haverić
Rođenje	28. mart 1955. Sarajevo, BiH

• "Prije nego što konceptualiziramo državnopravnu pojavu zvanu Bosna i Hercegovina, kakva nije opisana niti u jednom od naših udžbenika i za koju nam nedostaje odgovarajući pojmovno-kritički instrumentarij, izvucimo iz izloženoga dvije njezine značajke koje tvore svojevrstan paradoks:

• Bosna i Hercegovina nije država, utoliko što nije suverena.

• Bosna i Hercegovina, iako nije suverena, funkcionira kao država.

• ""Konsocijacionistička" argumentacija protiv liberalnog modela ne samo da se nevaljanim uopštavanjem služi, ona na njemu počiva. Njezini zagovornici u svom izlaganju ne dolaze do nekog zaključka već polaze od jednog određenog zaključka, i u svojoj orijentaciji na gusto ispisanoj mapi opisa i (samo)opravdanja liberalizma brižljivo biraju, kao relevantne činioce, one putokaze koji će ih do tog zaključka opet dovesti. Naravno, svaki argument je konstrukcija, ali nije svaka konstrukcija argument. Kada ovi autori preuzimaju deskriptivne i normativne elemente od pisaca različitih profila i iz različitih epoha, ali samo onoliko koliko ti elementi opslužuju njihovu ideološku pred-rasudu, to opasno liči na intelektualnu verziju ‚komunističke samoposluge‘. [...] figuru, koja se odnosi na sklonost balkanskih subjekata — individualnih i kolektivnih — da zapadnoevropsku civilizaciju sa svim njezinim vrijednostima, dostignućima, praksom i ustanovama posmatraju kao samoposlugu u koju po želji ulaze u bilo koje doba, u kojoj mogu da kupuju ili samo razgledaju, gdje uzimaju samo ono što im se sviđa, dok kraj onoga što im se ne sviđa nezainteresirano prolaze ili ga eventualno šutnu s prezirom i izlaze s punim kolicima ništa ne plativši ("komunizam"!)." (Muke s liberalizmom, Status, br. 13/2008.)

• "Nema demokratije prije demokratije, i nema liberalizma prije liberalizma. Društva postaju liberalno-demokratska kroz niz nasilnih sukoba u kojima pristalice liberalne demokratije sasvim neliberalno i nedemokratski eliminiraju njene protivnike (ali se u nekim slučajevima ti sukobi protežu na više stoljeća, što kod današnjeg posmatrača stvara dojam mirne evolucije). Korolarij koji slijedi iz ovog potonjeg stava jest da jedan neliberalni referendum u kojem su se neobaviješteni građani izjašnjavali u atmosferi straha i prisile možemo razlikovati od drugog takvog referenduma samo prema tome da li je iznuđeni rezultat jednoga ili drugoga vodio ka liberalno-demokratskom društvu u kojem će se, jednoga dana, kao u naše vrijeme u Škotskoj, obaviješteni građani o svemu izjašnjavati bez straha i prisile." (Liberalizam protiv liberalizma)

• "U situaciji ili-ili, jedinstvena Jugoslavija s autoritarnom socijalističkom vlašću manja je vrijednost od Jugoslavije razbijene u više političkih cjelina, od kojih će se makar neke razvijati kao liberalno-demokratska društva [...] Neliberalni referendumi o otcjepljenju bili su, u konkretnoj historijskoj situaciji, jedini način da se pokrene proces kojim će se, u bližoj ili daljoj budućnosti, liberalno društvo uspostaviti. Njih ne treba uspoređivati s liberalnima, već s drugim neliberalnim referendumima koji se od njih razlikuju po konkretnom normativnom sadržaju volje [...] Zamislimo da su 1860-ih godina južne države SAD, u savršeno liberalnoj atmosferi, bez straha i prijetnje, u demokratskom izjašnjavanju svih punoljetnih stanovnika (a ne samo bijelih muškaraca-posjednika) većinom glasova odlučile da zadrže robovlasnički sistem. I da su sjeverne države, u istoj takvoj atmosferi, demokratski odlučile da to nije razlog zbog kojeg s njima treba zaratiti i razgovarati preko nišana. Jedinstvo zemlje, za koju će se povijesno pokazati da je dobar državni okvir, ne bi došlo u pitanje, i jedino što bi historičari u naše vrijeme mogli zaključiti jest da su sredinom XIX. stoljeća dva liberalna i demokratska referenduma pokopala liberalno-demokratsko društvo na sjevernoameričkom kontinentu." (Liberalizam protiv liberalizma)

Djela

• Ethnos i demokratija (2006)
• I vrapci na grani (2009)
• Čas lobotomije: prikaz jednog kulturnog skandala (2011)
• Kritika bosanskog uma (2016)