Otvori glavni meni
Isak Samokovlija
bosanskohercegovački književnik
Rođenje
3. decembar 1889.
Goražde, Bosna i Hercegovina
Smrt
15. januar 1955.
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
  • "Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće." (Sunce nad Drinom)
  • "Što me se tiču vaši snovi i riječi
vaših smjelih želja?
Osjećanja moja isprela su konce
i satkala veo;
da na suncu bijelom postanem dijelak
ovoga svijeta
i svijet ovaj cio." (Bijela nirvana)
  • "Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem nešto o njima u pripovijetci."

Drugi o SamokovlijiUredi

  • Enver Čolaković
    • "Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac." (intervju s Enesom Čengićem, Svijet, Sarajevo, 26. februar 1971)
  • Ivo Andrić
    • "Srećna je okolnost (okolnost koja pokazuje važnost i značaj umjetnosti, u ovom slučaju književnosti) da je sefardska zajednica Bosne i Hercegovine dala našoj književnosti jednog pisca od vrijednosti i tako se u njegovom djelu sačuvala sa svim svojim bitnim osobinama."
  • kćerka Rikica Najdanović
    • "Mi, djeca, nismo voljeli to njegovo pisanje. Zatvorio bi se u radnu sobu, pisao. Mnogo je precrtavao i ispravljao a poslije bi mati to prepisivala na mašinu. Sjećam se te slike. Radna soba, u koju nismo smjeli mnogo ulaziti, tišina, otac piše, mati kuca. Uvijek je imao mnogo rječnika po stolu, tražio je odgovarajuće riječi. Mi smo bili skoro ljubomorni na toliko vrijeme koje je posvećivao pisanju. A mama nam je uvijek govorila da se ne bunimo jer je ono što tata piše jako važno. Ljubomora je nestala nakon prvog izvođenja drame Hanka u Narodnom pozorištu. Cijela porodica sjedila je u loži u dupke punoj sali. Tada sam prvi put doživjela oca kao književnika. Kada se predstava završila publika je ustala i počela skandirati: Autora na scenu! Ja tada nisam dobro ni znala šta je autor, ali sam bila jako ponosna. (...)
Dvije stvari koje nam je uvijek govorio bilo je kako moramo dobro učiti, te voljeti sve ljude bez obzira na vjeru. Meni je u životu vodilja često bila poruka koju mi je napisao u spomenaru a govori o njegovom shvatanju života. Napisao mi je:
Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata.
Ja danas više ne vidim čitati, ali ove riječi pamtim kao svoje najveće bogatstvo."