Dario Džamonja

Dario Džamonja
Rođenje	18. januar 1955. Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Smrt	15. oktobar 2001. Sarajevo, Bosna i Hercegovina

• "Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu. Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera. Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!" (Dani, br.228)

• "Neću se kriti niti iza onog 'žiri je imao težak posao', jer nije ovo nikakva top-lista i redoslijed je sasvim proizvoljan i nebitan. Bitno je da su pobrojane knjige odjeknule u meni (a, nadam se, i u drugim čitaocima) i da prema autorima osjećam izvjesnu dozu ljubomore: 'Šta je tebi, konju, falilo da napišeš nešto onako?'"

• "Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje..." (Duh-pisac)

Drugi o Džamonji

• Abdulah Sidran
  • "A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo 'zafrkana': da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao: 'Hoćete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?' - mi bismo mu sto hiljada puta rekli: 'Da, mi hoćemo da pišemo!' A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo plaća, da nijedna rečenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukčije odgovorili? Ti, znam te, Dario, ne bi! Nego bi reko. 'Neka košta šta košta!'"

• Ahmed Burić
  • "Jedini američki pisac među svima do kojih držim bio je Daco. Njegov rukopis je bio svjetski, on je životu i smrti gledao u oči. Taj fiction-faction u nas nije previše cijenjen, u nas više vole one što hoće "dopisivati" svete tekstove, onu "poetiku potpećenih cipela". Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere." (Dani, br.228)

• Boro Kontić
  • "U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina. Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan." (Dani, br.228)

• Emir Imamović
  • "Dario Džamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu, niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvaćao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost već ukoričio i sada samo treba da živi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l' shvaćate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odživio, a takvi nikada ne napišu svoju najznačajniju knjigu. Niti ih to interesuje." (Dani, br.228)

• Ferida Duraković
  • "Postojale su dvije provalije; na jednoj je bio Daco Džamonja - usamljeni talentirani dječak željan ljubavi i «obične» (malo)građanske topline doma; na drugoj Dario Džamonja - džangrizavi namrgođeni odbojni osobenjak koji, kako sa sebeljubivim zadovoljstvom prozaiste kaže u jednoj od svojih knjiga, «nikada nije pisao poeziju» i kojem se gadi sve što bilo kakvim umekšavanjem ometa njegov tvrdoglavi put u ništavilo. Pravi Dario Džamonja, pisac, krio se u provaliji koja je povezivala ove dvije. A tamo niti je stizao niti je živio baš iko osim njegovih priča." (Balkanski književni glasnik,2006.)
  • "Eno, pred vratima tvojim

ispljuvaše pet sitnih bisera, olovku i pivo.

Potrči, Dario! Olovku i pivo u sobu ponesi,

Ostalo su bajke za drugačiju djecu."

(iz pjesme Dariju Džamonji, 18. janura 1983.)

• Irham Čečo
  • "Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo. (...) I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj. Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo." (Dani, br.228)

• Senad Pećanin
  • "Obilježena je i prva godišnjica smrti Darija Džamonje. Jedna njegova koleginica koja je govorila na skupu posvećenom Dariju rekla je da su svi okupljeni Darijevi prijatelji. Nisam znao da je Dario imao toliko prijatelja i sad mi je još nejasnije kako je tolike posljednje godine svog života morao preživjeti kao pas pored toliko prijatelja." (Dani, br.279)