Brkina priča o kugi

Brkina priča o kugi
Autor	Zija Dizdarević
Originalni naziv	Brkina priča o kugi

• "I to je bilo u ono zlatno i strašno doba kad se tamo negdje na Duvanjskom polju vojevalo, pa naš 'dobri' Alija Kolač izašao na Rupnovac, počeo udarati štapom po travi, a vojskama se kod Duvna ukazao golem delija u zelenu, na konju srmali uzda i sa sabljom od tri alema u balčaku, viknuo nešto teško i jezivo pa u jurišu rastjerao vojske, udarajući sabljom kao i štapom po travi... Možda je to bilo i prije, kad je još šejh Husejn-baba pogi­nuo, pa svoju odsječenu glavu nosio pod pazuhom sve tražeći mjesto gdje će sebi mezar iskopati i turbetu temelj načiniti? Davnine šute o sebi, a sivi mir grobova kazuje samo da je nekad nešto bilo pa su od tog nečeg postajali mezarevi i danas se grob­lje naše popelo na metar iznad sokaka."

• "Bijaše ti se onda ispoganio svijet i pošten čojk nije mogao s mijerom kroz mrak proć'. Udari te neko, opljačka, dotuče. A već žensko čeljade nije smjelo nosa promolit'. Pa i zaptije se pomamiše, silu nametnuše i prave i krive počeše proganjat' pa se nije znalo ni ko pije ni ko plaća: car daleko, bog visoko, a kajmekam iza onog zida (temelji mu se nikad ne poznali, dabogda) dimi uz nargilu i grli ženu, šta ga briga. Izbezobrazilo se sve živo. Dje­vojke počele djecu rađat', a strahovi njekakvi uvukli se u ljude pa svak udario pričat': te kako je ovaj nagrais'o na mačji sugreb pa pobjesnio, te kako je onaj u noći sreo između grebalja šareno tele i tele mu se smije, ne da proć' pa čojk od stra­ha osijedio, a jedna žena se je klela da je rođenim očima vidjela kako je priko Fojnice priletio zlatan zmaj a iskre mu iz nozdrva biju."

• "A ni svijet, brate, od te kuge nije umirao k'o što se umire, razboliš se, umreš pa nikom ništa, jok, već su ljude zaticali mrtve i po sokacima i to njekom razbijena glava, njekom priklan vrat a njeko mrtav a ne mereš mu poznat' od čega je umro. Tako danas, tako sutra."

• "Meni je moj dedo prič'o pa sad, ako on laže, lažem i ja. A ko će ti ga znati, morda kuge nije ni bilo, morda ona danas i ne dohodi, košto se priječa, pa po svu noć sjedi kod tješilskog greblja i plače (haj ti sad znaj što ona plače!) vego to svijet izmis­lio ja l' promijenio, ko zna... Samo, nješta je bilo, sjegurno jest. Jah!"