Savremene teorije liberalizma
| Savremene teorije liberalizma: Javni razum kao post-prosvjetiteljski projekat |
|---|
| Autor |
| Gerald Gaus |
| Originalni naziv |
| Contemporary Theories of Liberalism: Public Reason as a Post-Enlightenment Project |
| Datum izdavanja |
| 2003. |
- "Javno opravdanje kao sporazum u razumnom ubjeđenju: Princip/politika P je javno opravdana ako i samo ako svako ima razumne osnove za njeno prihvatanje nad svim suprotnim. / U smislu uspjeha ili poraza, princip ili politika P samo je javno opravdana ako je uspješna: - ako pobjeđuje sve izazivače i suprotne razloge. Jer tada je pokazano ne samo da svaka osoba ima dobar razlog za njenim prihvatanjem, već i da su svi razlozi za njeno neprihvatanje bili pobijeni, te da je neprihvatanje P nerazumno."
- "Presuđivanje [...] se temelji na pretpostavci da (1) postoji tvrdokorno razlikovanje u mišljenjima; (2) da bi se nastavilo sa praksom, mora postojati praktični način rješenja spora; (3) da ovo praktično rješenje ne mora biti prihvaćeno od svih strana kao tačan odgovor, ali (4) da autoritet odluka presuditelja zahtijeva da on teži da dođe do najboljih rješenja. Iskreni rasuđivači privrženi javnom opravdanju, koji također žele da nastave sa svojim životima zahtijevaju tačno ovu vrstu presuđivanja u njihovim sporovima. Ono poštuje njihovu privrženost iskrenosti i sopstvenom razmišljanju, jer ni od koga ne zahtijeva da napuste ono što smatraju da je najbolji razlog. Ono također poštuje njhovu privrženost javnom opravdanju jer niko jednostavno ne nameće svoju volju, ili svoje rasuđivanje, drugome: svi prihvataju direktive djelovanja presuditelja, koji teži nepristrasnom rješavanju spora. Konačno, presuditelj poštuje privrženost deliberaciji, jer presuditelj uvijek teži da djeluje na temelju najboljih mogućih razloga, i razmatra sadržinu suprotnih gledišta."
- "[I]deja liberalnog presuđivanja objašnjava zašto vlada može da zadovolji Individualizirani Princip Liberalne Legitimnosti čak i ako samo može pokazati da su njeni sudovi razumni, a ne nedvojbeno opravdani. Jer (1) mi zahtijevamo zajednički odgovor za pitanja pravde, (2) mi imamo nedvojben razlog da prihvatimo presuditelja, (3) mi, stoga, imamo dobar razlog da slijedimo direktive presuditelja čak i ako su tek razumne. Ukratko, postoji nedvojbeno opravdanje za slijeđenje razumnih iako ne nedvojbenih odluka presuditelja."
- "Argumenti za političku demokratiju kao mehanizam presuđivanja bili bi neuvjerljivi ako, iako je politička demokratija pravična, neka druga procedura presuđivanja je više kompetentna [...] Ali, s obzirom na (1) minimalnu epistemičku tvrdnju demokratije i (2) njenu očitu pravičnost, ona je jedinstveno najbolji metod za presuđivanje naših političkih sporova. Demokratija je, stoga, nedvojbeno opravdani presuđujući mehanizam. U njegovom ili njenom prosuđivanju svaki građanin predstavlja ono što on ili ona vjeruje da je najbolje javno opravdanje; mehanizam glasanja predstavlja pravičan način za presuđivanje naših dubokih neslaganja oko toga šta je javno opravdano. Ono ne teži političkom konsenzusu, već obrazloženoj debati o tome šta je najbolje opravdano, i procedure koje na podnošljiv način prate opravdanje. Presuđujuća demokratija priznaje da je naša privrženost iskrenom javnom opravdanju tačno ono što proizvodi principijelno neslaganje; demokratija se zahtijeva upravo zato što grubi konsenzus nije vjerojatan politički ideal. Stoga, svakodnevne institucije demokratske vlasti kao što su glasanje su, na presuđujućoj koncepciji, srce demokratije, jer definišu kako presuditelj funkcioniše."
- "Bilo bi uistinu sretno kada bi mi imali pristup božijoj perspektivi, koja bi nam za sva vremena kazala što je stvarno i istinski potvrđeno javnim razumom, a za što tek mislimo da je tako potvrđeno. Ali, takvu perspektivu ne možemo imati; svako može koristiti samo svoje sopstvene moralne i kognitivne resurse da dođe do svojih sopstvenih najboljih sudova. Mi možemo, međutim, izbjeći Scilu pretpostavke da je moralno nametati bilo kakvo razumno uvjerenje drugima i Haribdu bježanja od zauzimanja za naše temeljne principe, kompromitirajući na svakom pitanju ili presuđujući svako neslaganje."
- "[Z]ašto se upuštati u javni razum? Sljedbenici Hobbesa ističu potrebu napuštanja privatnih sudova za ostvarenje mira i poretka; zagovornici kolektivnog razuma također ističu potrebu javnog razuma da nas vodi prema saradnji. Deliberativne demokrate drže da težnja za validnosti zahtijeva stvarno javno rasuđivanje i, navodno, stvarni konsenzus. Liberalizam inspirisan Rawlsom ističe da samo javno rasuđivanje koje je u skladu sa principom liberalne legitimnosti poštuje sve nas kao slobodne i jednake, a Habermas sugeriše da naša reflektivna razumijevanja naših normi pretpostavlja da su one validirane javnim rasuđivanjem. Sve su ovo spoznaje; opravdavajući liberalizam - koji crpi iz svih njih - dodaje da je javno rasuđivanje potrebno zbog temeljnog liberalnog principa neuplitanja u djelovanja ljudi osim ako se njima ne mogu predočiti dobri razlozi za uplitanje."
- "Opcija čekanja za nedvojbeno javno pravdanje čini se neprikladnim kada se naša neslaganja tiču najboljeg tumačenja nedvojbeno opravdanog principa [...] Ali jednostavno nametanje našeg sopstvenog razumnog, ali razumno odbačenog, suda ne tretira druge sa poštovanjem, i krši individualizirani princip liberalne legitimnosti."
