"Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani..."
