Prokleta avlija

Prokleta avlija
Autor	Ivo Andrić
Originalni naziv	Prokleta avlija
Datum izdanja	1954.

• "...riječ ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje na mjestu, a pogotovo kad se napiše ili čak i drugima kaže.."

• "Mi smo uvijek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su vidjeli i čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili?"

• "Otac djevojčin, inače ćiftica sitan rastom i duhom, ponašao se kao čovjek koji je, u ludilu, odjednom dobio nastup neke veličine, junaštva i želje za mučeništvom. Šireći ruke kao da ga razapinju, on je vikao pred svojim sunarodnicima: "Mali sam čovjek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po vjeri svojoj i po strahu božjem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego je dati za nevjernika." I sve tako. Kao da su on i ta njegova vjera glavna stvar, a kćerka sporedna."

• "Djevojku su silom udali za Grka izvan Smirne, gluvo bez svadbe, krijući mjesto u dan odlaska. Bojali su se da je Ćamil ne otme, ali on se već ranije povukao sa primljenim udarcem. Tada je tek pravo i potpuno mogao da vidi ono što ranije, zanesen i mlad, nije ni slutio: šta sve može da dijeli čovjeka od žene koju voli, i uopšte ljude jedne od drugih. ... Vratio se u Smirnu izmjenjen i mnogo stariji na izgled. I tu se našao usamljen. Od Grka ga je dijelilo sve, a sa Turcima vezivalo malo što."

• "Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja treba tada vremena da se digne sa dna, gdje je potisnuta, i pojavi se na površini."

• "Saučešće koje su mu ponekad pokazivali rijetki dobri i plemeniti ljudi za njega je samo mjera njegove zle sreće i besprimjernog poniženja. I za pokojnike sažaljenje je teško i uvredljivo, a kako ga je tek snositi još zdrav i svjestan svega, živ gledati u oči živim ljudima, da bi u njima pročitao samo jedno: sažaljenje?"

• "Nebo porumeni pa siđe na zemlju; ima ga za svakog, za bogata i za siromaha, za sultana i za roba i apsenika."

• "... od sebe se ne može ozdraviti."