"Riječ je o, po mom sudu, dvije različite ideološke koncepcije izlaska iz krize, koje se u teorijskom kontekstu mogu podvući pod koncepciju samoodređenja – samoodređenja naroda, s jedne, i samoodređenja građanina, s druge strane, ili eksternog i internog samoodređenja promatranih sa stanovišta pravde, pri čemu eksterno samoodređenje podrazumijeva punu realizaciju toga prava u vidu teritorijalnog integriteta i suvereniteta, dok se pod internim samoodređenjem podrazumijeva "mogućnost da građani učestvuju u izboru vlasti i formuliraju svoje politike" [...] Koncepcija samoodređenja naroda, u trenutnim javnim i političkim raspravama, javlja se u više formi: konsocijacija, etno-teritorijalna federalizacija i građanska država, koje ugrubo odgovaraju pozicijama etnopolitičkih elita bosanskohercegovačkih [...]".
"Svaka redukcija i limitiranje individualnih prava u korist kolektivnih prava, kao što je pravo na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, treba da bude argumentima opravdano da bi bilo moralno prihvatljivo. Nažalost, do sada ne postoji niti jedna plauzibilna definicija što bi trebalo da predstavlja "vitalni nacionalni interes", osim paušalne opaske da je to, u biti sve ono što dvije trećine u parlamentu izabranih poslanika koji su rođenjem određeni kao pripadnici ovog ili onog naroda, odredi kao takvo. Ova arbitrarnost zasigurno pogoduje tvrdoglavom očuvanju "nacionalnih politika", koje proizvode kulturne razlike kao ključne ili vladajuće naracije samorazumijevanja bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda."
"Ono što se tako proizvodilo, u procesima etničke mobilizacije s kraja osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, jesu identitetske naracije ili konceptualni okviri – sheme, prizvane da naglase autohtoni status određene zamišljene zajednice na sasvim određenom teritoriju. Dakako, kada govorim o "sasvim određenom teritoriju" ne referiram na faktičke teritorije. Teritorijalnost je sastavni dio identitetskog narativnog imaginarija, ona je neraskidivo vezana s ‘narodnosnom biti’ koju proizvodimo i ona se ne poklapa s trenutnim stvarno postojećim republičkim granicama unutar Jugoslavije."
"[C]jelokupni proces etničke mobilizacije okončava se nametanjem vrste pretpolitičkog izjednačenja između naroda i njegove političke elite od koje se sada očekuje da ga vodi kroz poteškoće neprijateljskog tranzicijskog okruženja unutar visoko homogeniziranog političkog prostora. To bi se moglo nazvati "nultom tačkom" etnopolitike koja se izražava u jednadžbi: Narod – Narodna partija – Narodni vođa, uz nešto kasniji dodatak Narodne armije po izbijanju oružanih sukoba."
"Za razliku od uobičajenih demokratskih političkih zajednica, koje počivaju na procedurama akomodiranja konfliktnih i suprotstavljenih interesa raznih društvenih grupa, etnopolitičke zajednice su uvijek fokusirane na sami ‘opstanak’ određene društvene (etničke) grupe."
4. Paradoks naciotvorstva u BiH i njegova proizvodnja
"Koncepcija hegemonističkog etniciteta u BiH svodi se na dominaciju etnopolitičke elite kroz niz diskriminatornih praksi ne samo prema pripadnicima drugih etniciteta već i prema pripadnicima subordiniranih i alternativnih koncepcija unutar jednog te istog etniciteta."
"[E]tnopolis: zajednica koju karakterizira politički prioritet etničke grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politički prioritet etnički grupnog prava na samoodređenje nad pravom građanina na samoodređenje pri čemu je članstvo građanina u političkoj zajednici predodređeno njenim ili njegovim članstvom u etničkoj zajednici. Politička naracija i praksa koja opravdava ovaj etnički utemeljen društveni konstrukt naziva se etnopolitikom."
"[T]eško je zamislivo očuvanje demokratije demokratski prijepornim mehanizmima kao što je podjela moći između elita etničkih grupa. Drugo, nemoguće je po mom sudu, akomodirati etničke razlike njihovim produbljivanjem, odnosno čak njihovim proizvođenjem, jer barem kada je BiH u pitanju, elite konstitutivnih naroda opstaju na proizvodnji i naglašavanju razlika, stoga i na generiranju konflikata [...] Stoga ako želimo izbjeći unitarizaciju zemlje, s jedne strane, i hobsijansku džunglu rata za teritorije svih protiv svih, s druge strane, onda je vrijedno svoju intelektualnu energiju trošiti drugdje, naprimjer u iznalaženju mehanizama akomodacije između suprostavljenih etnopolitičkih elita i njihovih grupa, koji ne bi esencijalizirali razlike na način homogenizacije i oštrog suprostavljanja uvijek na rubu konflikta. Etničke razlike treba očuvati, ali umanjiti im političku relevanciju, oduzeti im razlog da budu izvor hegemonističkog političkog autoriteta. Treba promišljati način da se demokratija konsolidira isključivo demokratskim sredstvima, a da se etničke različitosti akomodiraju u slobodnoj interakciji, susretanju i komunikaciji."
5. Bosna i Hercegovina kao neuspješna konsocijacija
"[N]ije jasno kako jedan u biti nedemokratski ustroj kakav je konsocijacijski koji, kako smo vidjeli u onome što je "ostalo" od njegove definicije, počiva na vladavini kartela elita, na dominaciji elita, ponekad oligarhijskoj kontroli, podrazumijevajući slabu ili nikakvu participaciju šireg građanstva u političkom životu zajednice, može dovesti do demokratske konsolidacije?"
"Teško je, znači, argumentovati da se sadašnji problemi BiH mogu riješiti uvođenjem još višeg stepena konsocijacije."
6. Bosna i Hercegovina kao etno-teritorijalna federacija
"[P]ravo naroda na samoodređenje steći će svoj legitimitet jedino ako prethodno podrazumijeva garanciju za pravo građanina na samoodređenje. Drugim riječima, nijedno pravo ne može biti legitimno ukoliko je ugnjetavačko prema građaninu pojedincu. Upravo zato princip očuvanja teritorijalnog integritata nije u opreci prema pravu naroda na samoodređenje, ukoliko je narod shvaćen politički, a ne isključivo etnički."
"Princip etničke teritorijalnosti u BiH ugrožava individualnu sigurnost i prava, povisuje nestabilnost očekivanja građanina u vidu stalne neizvjesnosti, produljenja vanrednog stanja; nadalje, on opstruira političku participaciju građana upravo zahvaljujući svojim diskriminatornim praksama i karakteristikama."
"''[P]roblem ne leži, kako se obično u paušalnoj kritici libealnog pristupa tvrdi, u koncepciji ‘jedan čovjek – jedan glas’ već u nepostojanju volje ili imaginacije da se nadiđe etnopolitički koncept koji taj princip iskrivljuje i pretvara ga u njegovu suprotnost. Taj koncept svakako nije lako nadići. Cijela je tradicija u modernoj BiH kolektivističkog samorazumijevanja kojega u najširem smislu nazivam koncepcijom ‘ravnopravnosti naroda’. U svakom od najvažnijih modernih političkih dokumenata od 1943. godine – temelja bosanskohercegovačkog političkog subjektiviteta, BiH se određuje istovremeno i kao država svojih građana ali i kao država ravnopravnih naroda koji u njoj žive [...] [P]olitičko samorazumijevanje BiH sve do današnjeg dana fokusiralo se gotovo isključivo oko ideje ravnopravnosti naroda, a ne oko ideje političke jednakosti građana, koja je temelj ustavnosti u modernom demokratskom smislu. Iskazano terminima savremene političke filozofije, može se zaključiti da su principi na kojima je počivala bh. politička zajednica uvijek počivali na principima etničke jednakosti, jednakosti kolektiviteta, a ne na principima etičke jednakosti, jednakosti individualnih građana. Premda su sva ustavna određenja BiH od 1946. do 1995. referirala na ovu dvostrukost građana i naroda, u autoritarnim društvenim praksama socijalizma i etnonacionalizma, politička jednakost građanina nije bila ništa više do praznog pojma. Marginalizacija kategorije."
"Zadatak etnopravde bio bi u najmanjem da obezbijedi ravnopravnost naroda i građana kroz insistiranje na demokratskim i simetričnim principima uz najoptimalniji mogući okvir zaštite i afirmacije individualnih građanskih prava i sloboda. Iskustvo etnopolitike, nas je pak do sada, moglo naučiti da kolektivno simetrično predstavljanje niti štiti niti afirmira individualne građanske slobode i prava, i ne samo to, ono im proturječi [...] Da zaključim, biti pravedan prema narodima u BiH (etnopravda) u etnopolitičkoj bosanskohercegovačkoj zajednici znači biti pravedan prema njihovim političkim elitama koje žele osigurati svoju apsolutnu vlast kroz teritorij (entitet, etno-teritorijalnu federalnu jedinicu, kofederalnu republiku, svjedno). Svako pozivanje na pravednost prema ovdašnjim narodima implicira pozivanje na opstanak tih malih tiranija ‘narodnih’ oligarhija. Ova koncepcija ima onda ozbiljnih problema s legitimitetom. Po mom dubokom uvjerenju pravda za sve ovdašnje narode, kako one konstitutivne, tako i one manjinske, ujedno je i pravda za sve ovdašnje građane, a ona se zove demokratskom funkcionalnom socijalnom državom ravnopravnih naroda i građana.
"Na osnovu izloženog, može li se formulirati onda princip pravde kao nepristrasnosti u jednom multikulturnom društvu kao što je naše na sljedeći način – naime da bi se osobe u izvornoj poziciji i iza vela neznanja opredijelile za dva specifična principa pravde iz kojih bi mogle uslijediti reforme bosanskohercegovačkih institucija, a koje bi glasile: 1. jednakost u pristupu najširem spektru osnovnih prava i sloboda za svakog građanina BiH; 2. etničke nejednakosti pravedne su samo ako za posljedicu imaju poravnavajuće dobrobiti za svakoga, a posebno za članove društva koji su u najnepovoljnijem položaju, dakle, manjine bile one ‘konstitutivne (za početak) ili ne."
"Što se tiče strahovanja od dominacije formule ‘jedan čovjek – jedan glas’, treba primijetiti sljedeće: zašto se ova formula stalno iščitava u etničkom kodu? Kao da jedan čovjek iscrpljuje svoj javni i politički život u svom etničkom pripadanju. Taj jedan čovjek nije samo pripadnik neke etničke grupe, već i niz drugih grupa. Prema tome, nije u toj demokratskoj formuli problem, već u etnopolitičkom okviru unutar kojeg se tog jadnog jednog čovjeka stalno i nepogrješivo reducira na pripadanje ovom ili onom narodu. Namjesto demokratskog principa ‘jedan čovjek – jedan glas’, treba mijenjati etnopolitički okvir unutar kojega se taj jedan čovjek uopće ne pojavljuje kao jedan čovjek. Ako se neko plaši ‘preglasavanja’ (etničkog) unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje i transcendiranje etnopolitičkog okvira unutar kojega namjesto formule ‘jedan čovjek – jedan glas’ suvereno, već dvadeset godina, vlada sramna, anti-demokratska formula ‘jedan čovjek (jedan vođa) – milion glasova (milion ‘bioloških’ članova kolektiva koga ovaj navodno predstavlja)."
10. Test pravičnosti: liberalna demokratija v. etnokratija - slučaj Brčko distrikta Bosne i Hercegovine
"Iskustvo Distrikta nas uči da bi formula za akomodiranje kolektivistički utemeljenog konflikta mogla glasiti: ‘ne teritorije, već institucije’; ‘ne teritorijalne granice već pravne granice politike’."
