Razlika između izmjena na stranici "Društveni ugovor"

Dodano 7.788 bajtova ,  prije 7 godina
nema sažetka izmjene
m (Bot: ispravka HTML koda i wiki sintakse)
}}
 
==Knjiga I==
 
*"Uvijek će postojati velika razlika između potčinjavanja mnoštva i upravljanja društvom. Kada su neki raštrkani ljudi, koliko god da ih ima, potčinjeni jednom čovjeku, ja u tome vidim samo gospodara i robove, a ne narod i njegovog poglavara; to je, ako hoćete, spajanje, ali ne i udruživanje; nema tu ni javnog dobra ni političkog tijela. Taj čovjek, čak i kada bi potčinio pola svijeta, uvijek ostaje samo pojedinac; njegov interes, odvojen od interesa ostalih, i dalje je samo privatni interes. Ako taj isti čovjek strada, njegovo carstvo ostaje poslije njega raštrkano i nepovezano, kao što se hrast raspara i pretvara u gomilu pepela nakon što ga vatra sagori." (''5. O potrebi da se uvijek vratimo na neki prvobitni ugovor'')
*"Odreći se svoje [[Sloboda|slobode]], to znači odreći se svog svojstva čovječjeg (...)"
 
 
*"[A]li budući da su snaga i sloboda svakog čovjeka glavno oruđe njegovog očuvanja, kako da ih on upotrijebi a da sebi ne naškodi, i da ne zanemari oažnju koju sam sebi duguje? Primjenjena na predmet moje rasprave, ova poteškoća može se izraziti ovim riječima: "''Naći takav oblik udruženja koje svom zajedničkom snagom brani i štiti osobu i imovinu svakog člana, i kroz koje se svako, premda udružen sa svima, ipak pokorava samo sebi te ostaje jednako slobodan kao i prije?''" To je temeljno pitanje, na koje odogovr daje ''Društveni ugovor''." (''6. O društvenom ugovoru'')
*"Kako ni jedan [[čovjek]] nema prirodnu [[vlast]] nad svojim bližnjima i, budući da sila ne proizvodi nikakvo pravo, ostaju sporazumi kao osnova svake legitimne vlasti među ljudima."
 
 
*"Ako se dakle iz društvenog ugovora odstrani sve što u njemu nije bitno, vidjet će se da se on svodi na sljedeći iskaz: "''Svaki od nas stavlja svoju osobu i svoju moć pod vrhovnu upravu opće volje, i mi kao zajednica primamo svakog člana kao neodvojivi dio cjeline.'' / U tom trenutku, taj čin udruživanja stvara umjesto pojedinih osoba svakog ugovornika jedno moralno i skupno tijelo, koje se sastoji od onoliko udova koliko skupština ima glasova, i kojemu upravo taj čin podaruje njegovo jedinstvo, njegovo zajedničko ''ja'', njegov život i njegovu volju. Javna osoba koja tako nastaje sjedinjenjem svih drugih osoba zvala se nekad ''grad'', a sada se zove ''republika'' ili ''političko tijelo'', koje njegovi članovi nazivaju ''država'' kada je pasivno, ''suveren'' kada je aktivno, a ''sila'' u usporedbi s drugim sličnima. Udruženi članovi zovu se skupno ''narod'', kao učesnici u suverenoj vlasti zovu se posebno ''građani'', i ''podanici'' kao podložni državnim zakonima." (''6. O društvenom ugovoru'')
*"(...) naći jednu formu udruživanja, koja zajedničkom snagom brani i štiti ličnost i dobra svakog člana, i kroz koju bi se svako, ujedinjen s ostalima, ipak pokoravao sam sebi i ostao isto toliko [[Sloboda|slobodan]] kao i prije."
 
 
==Knjiga II==
*"[[Suverenitet]] se ne može predstavljati zbog istog razloga zbog kojeg se ne može otuđivati(...)narodni zastupnici nisu i ne mogu biti narodni predstavnici; oni su tek agenti naroda i ne mogu ništa odlučiti konačno."
 
*"Obaveze kojima smo vezani za društveno tijelo moramo poštovati zato što su uzajamne, a njihova je priroda takva da čovjek, ispunjavajući ih, ne može da radi za drugoga, a da ne radi i za sebe. Zašto je opća volja uvijek ispravna i zašto svi uvijek žele sreću svakoga, ako ne zato što nema nikoga ko pod riječju ''svako'' ne podrazumijeva sebe, i ko ne misli na sebe samoga glasajući za sve? Što dokazuje da ravnopravnost i pojam pravde koji ona proizvodi potječu od prvenstva koje svako daje sebi, pa posljedično tome i od čovjekove prirode; da opća volja, ako zaista hoće da bude opća, treba da bude takva po svome predmetu i po svojoj biti; da treba da polazi od svih da bi se primijenila na sve; i da gubi svoju prirodnu ispravnost kada teži nekom pojedinačnom i određenom predmetu: jer tada, sudeći o nečemu što nam je strano, nemamo nikakvog istinitog načela pravičnosti kojim se rukovodimo." (''4. O granicama suverene vlasti'')
 
 
*"[V]olju poopštava manje broj glasova a više zajednički interes koji te glasove ujedinjuje: jer, kod opće volje svako se nužno podvrgava uslovima koje nameće drugima; u raspravi o bilo kojoj pojedinačnoj stvari nestaje ono zadivljujuće slaganje interesa i pravde što zajedničkim oslukama daje obilježje pravičnosti, jer nema zajedničkog interesa koji sjedinjuje i poistovjećuje pravilo suca s pravilom stranke. / S koje god strane da se vratimo na to načelo, uvijek dolazimo do istog zaključka; naime, da društveni ugovor uspostavlja među građanima takvu jednakost da svi oni preuzimaju obaveze pod istim uslovima, i treba da uživaju ista prava. Tako po svojoj naravi ugovora svaki akt suverenosti, to jest svaki vjerodostojan akt opće volje, jednako obavezuje ili povlašćuje sve građane, tako da suveren poznaje samo naciju u cjelini a ne razlikuje nikoga od onih koji je sačinjavaju. Šta je, dakle, akt suverenosti u pravom smislu? To nije sporazum nadređenoga i podređenoga, već sporazum tijela i svakog od njegovih udova: sporazum legitiman, jer je njegova osnova društveni ugovor; pravičan, jer je zajednički svima; koristan, jer njegov predmet može biti samo opće dobro; i čvrst, jer za njega jamči javna sila i vrhovna vlast. Dok god su podanici potčinjeni samo takvim sporazumima, oni se ne pokoravaju nikome osim vlastitoj volji; a pitati se dokle se protežu prava suverena a dokle prava građana znači pitati se do koje mjere građani mogu da se obavezuju prema sebi samima, svaki pojedinačno prema svima i svi prema svakome pojedinačno." (''4. O granicama suverene vlasti'')
 
 
*"[K]ada cijeli narod odlučuje o cijelom narodu, on uzima u razmatranje jedino samoga sebe; i ako se tada stvori odnos, to je odnos cijelog predmeta s nekog stanovišta prema cijelom predmetu s nekog drugog stanovišta, bez ikakvog dijeljenja cjeline. Tada je građa o kojoj se odlučuje opća, kao i volja koja odlučuje. Taj akt nazivam ja zakonom. / Kada kažem da je predmet zakona uvijek opći, pod time razumijevam da zakon posmatra podanike kao cjelinu a radnje kao apstraktne, nikad čovjeka kao pojedinca niti neku pojedinačnu radnju [...] [V]iše ne treba pitati na koga spada da donosi zakone, jer su oni akti opće volje; niti da li je vladar iznad zakonâ, budući da je on član države; niti da li zakon može biti nepravedan, budući da niko nije nepravedan prema sebi samome; niti kako možemo biti slobodni i potčinjeni zakonima, jer su oni samo zapis naših volja." (''6. O zakonu'')
 
 
*"Kako bi neko slijepo mnoštvo, koje često ne zna šta hoće, jer rijetko zna šta je za njega dobro, moglo samo od sebe izvesti tako velik i tako težak poduhvat kakav je sistem zakonodavstva? Narod, sam od sebe, uvijek hoće dobro, ali ga sam od sebe ne vidi uvijek. Opća volja uvijek je ispravna, ali rasuđivanje kojim se rukovodi nije uvijek prosvijećeno. Treba joj pokazati predmete onakve kakvi jesu, ponekad onakve kakvi treba da joj se pričine, pokazati joj pravi put koji ona traži, zaštiti je od zavodljivosti nekih pojedinačnih volja, približiti njenim očima mjesta i vremena, kao protivtežu privlačnosti sadašnjih i opipljivih prednosti staviti opasnost od dalekih i skivenih zala. Pojedinci vide dobro koje odbacuju; narod želi dobro koje ne vidi. I njima i njemu podjednako su potrebni vodiči. Pojedince treba natjerati da svoje volje saobraze svome umu; narod treba naučiti da spozna šta hoće. Tada iz javnog prosvjetljenja proiistječe jedinstvo razuma i volje u društvenom tijelu, iz toga usklađena saradnja dijelova, i najzad najveća snaga cjeline. Eto odakle se rađa potreba za zakonodavcem." (''6. O zakonu'')
 
 
*"Kao što graditelj, prije nego što će podići veliko zdanje, osmatra i ispituje tlo kako bi vidio može li izdržati težinu, i mudar zakonodavac ne sastavlja prvo zakone koji su dobri po sebi, već najprije ispituje je li narod kome ih namjenjuje u stanju da ih podnese." (''8. O narodu'')
 
 
*"Koji je, dakle, narod prikladan za zakonodavstvo? Onaj koji je već vezan nekim jedinstvom porijekla, interesa ili ugovora, a još nikad nije nosio pravi jaram zakona; onaj koji nema ni običaja ni praznovjerja snažno ukorijenjenih, onaj koji ne strepi da će pretrpjeti iznenadnu najezdu, i koji, ne miješajući se u rasprave svojih susjeda, može sam da se odupre svakome od njih, ili da se posluži jednim da bi odbio drugoga; onaj čijeg svakog člana mogu svi drugi poznavati, i gdje nije potrebno opteretiti čovjeka većim bremenom nego što ga jedna čovjek može ponijeti; onaj koji može bez drugih naroda, i bez kojeg mogu svi drugi narodi; onaj koji nije ni bogat ni siromašan, i može sam sebi biti dovoljan; onaj, najzad, koji spaja čvrstinu starog naroda s poslušnoću mladoga. Ono što zakonodavstvo čini tegobnim poduhvatom nije toliko ono što treba uspostaviti koliko ono što treba razoriti; a uspjeh i jest tako rijedak zato što je nemoguće naći jednostavnost prirode spojenu s potrebama društva. Istina, teško je naći sve te uvjete objedinjene. Stoga dobro ustanovljene države i jesu tako malobrojne." (''10. O narodu (nastavak)'')
 
== Drugi o djelu ==
10.653

izmjene