O duhu zakona

O duhu zakona
Autor	Charles-Louis de Secondat Montesquieu
Originalni naziv	De l'esprit des lois
Datum izdanja	1748.

Knjiga VI

• "U despotskim državama zakonâ ni nema: sam je sudac vlastito pravilo. U monarhijskim državama postoji zakon; i tamo gdje je izričit, sudac ga slijedi; tamo gdje nije, sudac traži njegov duh. U republikanskoj vladavini, u prirodi je uređenja da suci slijede slovo zakona. Nema nijednog građanina na čiju bi se štetu moglo protumačiti neki zakon, kada se radi o njegovim dobrima, njegovoj časti ili njegovom životu." (3. U kojim se vladavinama i u kojim slučajevima mora suditi na osnovu izričitog teksta zakona)

Knjiga XI

• "Istina je da izgleda kako u demokratijama narod čini sve što hoće; ali politička sloboda ne sastoji se u tome da se čini šta se hoće. U jednoj državi, to jest u društvu gdje postoje zakoni, sloboda se može sastojati samo u tome da možemo činiti ono što moramo htjeti, i da nismo prisiljeni da činimo ono što ne smijemo htjeti. / Treba da imamo na umu šta je nezavisnost, a šta sloboda. Sloboda je pravo da činimo sve što zakoni dopuštaju; i ako bi neki građanin mogao činiti ono što zakoni zabranjuju, ne bi više bilo slobode, jer bi i drugi imali tu moć." (3. Šta je sloboda)

• "Demokratija i aristokratija uopće nisu, po svojoj prirodi, slobodne države. Politička sloboda nalazi se samo u umjerenim vladavinama, ali i tamo ne uvijek, već samo kada se vlast ne zloupotrebljava. Ali drevno iskustvo govori da je svaki čovjek koji ima vlast sklon da je zloupotrebljava, sve dok ne naiđe na granice. Ko bi to rekao! I samoj vrlini potrebne su granice. / Kako se vlast ne bi mogla zloupotrebljavati, potrebno je da stvari budu tako udešene da jedna vlast ustavlja drugu. Ustav može biti takav da niko neće biti prisiljen da čini stvari na koje ga zakon ne obavezuje, niti da ne čini one koje zakon dopušta." (4. Nastavak o istom predmetu)

• "U svakoj državi postoje tri vrste vlasti: zakonodavna vlast, izvršna vlast u stvarima koje zavise od međunarodnog prava i izvršna vlast u stvarima koje zavise od građanskog prava. / Pomoću prve, vladar ili javni dužnosnik donosi zakone na izvjesno vrijeme ili zauvijek, i popravlja ili ukida one koji već postoje. Pomoću druge on sklapa mir ili objavljuje rat, šalje ili prima poslanstva, uspostavlja bezbjednost, predupređuje osvajačke upade. Pomoću treće vlasti, kažnjava zločine ili sudi u sporovima privatnih lica. Ovu posljednju nazvat ćemo sudskom vlati, a onu naprosto izvršnom vlasti države." (6. O uređenju Engleske)

• "Politička sloboda građanina jest onaj duhovni mir koji proizilazi iz uvjerenja svakog čovjeka da je bezbjedan; a da bismo imali tu slobodu, treba da vladavina bude takva da se građanin ne mora bojati drugog građanina. / Kada su zakonodavna i izvršna vlast objedinjene u istoj osobi ili istom upravnom tijelu, nema slobode; jer treba se bojati da će taj monarh ili senat donositi tiranske zakone, kako bi ih izvršavao na tiranski način. / Slobode nema ni ako sudska vlast nije odjeljena od zakonodavne i izvršne vlasti. Ako bi bila spojena sa zakonodavnom, vlast nad životom i slobodom građana bila bi samovoljna: jer, sudac bi bio zakonodavac. Ako bi bila spojena s izvršnom, sudac bi mogao imati snagu ugnjetača. / Sve bi bilo izgubljeno ako bi isti čovjek, ili isto tijelo sastavljeno od uglednika, bilo iz redova plemića bilo iz redova naroda, vršilo te tri vlasti: vlast donošenja zakona, vlast izvršenja javnih odluka i vlast suđenja zločinâ ili sporova privatnih lica." (6. O uređenju Engleske)

• "Sudska vlast ne treba da bude povjerena nekom stalnom senatu, već treba da je vrše osobe uzete iz naroda u određeno doba godine i na način propisan zakonom, kako bi obrazovale sud koji traje samo onoliko koliko potreba iziskuje. / Na taj način sudska vlast, koje se ljudi toliko plaše, postaje takoreći nevidljiva i nepostojeća, budući da nije vezana ni za određeni stalež ni za određeno zanimanje. Nemamo neprestano suce pred očima; i bojimo se javne uprave, a ne javnih dužnosnika. / Čak treba, kod krupnih optužaba, da zločinac u skladu sa zakonom izabere sebi suce; ili makar da ih može odbiti tako velik broj, da se za one koji preostanu može smatrati da ih je sam izabrao [...] Ali ako sudovi i ne treba da budu stalni, presude moraju biti stalne do tog stepena da uvijek predstavljaju samo izričit tekst zakona. Ako bi one izražavale pojedinačno uvjerenje suca, živjeli bismo u društvu ne poznavajući tačno obaveze koje se u njemu preuzimaju. / Suci čak treba da budu istog imovinskog ili društvenog položaja kao optuženi, kako on ne bi mogao umisliti da je pao u ruke ljudima sklonim da mu naškode." (6. O uređenju Engleske)

• "[S]uci nacije samo su usta koja izgovaraju riječi zakona, beživotna bića koja ne mogu ublažiti ni njegovu snagu ni njegovu strogost." (6. O uređenju Engleske)