"Smiješno je to što se potreba za kolektivnom samopotvrdom sasvim fino uklapa u neoliberlanu fantaziju o multikulturalnosti, što nije ništa drugo nego san o velikom broju drugih koji žive zajedno, i svi su voljni da se tolerišu i jedni od drugih nešto nauče. Stoga su različitosti suštinski neophodne za osjećaj pripadanja: sve dok znamo ko smo i ko nismo, mi smo jednako dobri kao i oni. U multikulturalnom svijetu mnogo je njih, što ne bi trebalo biti problem sve dok oni ostaju u svojim kulturološkim okvirima, vjerni svojim korijenima. Ne postoji hijerarhija kultura, osim one koja se mjeri nivoom tolerancije, i koja, slučajno, stavlja Zapadne demokracije visoko iznad svih drugih. A tamo gdje je nivo tolerancije visok, raznolikosti se slave i moguće je istraživati i konzumirati etničku hranu koja širi vidike (Dobro došli u Taco Hell!), i ukrašena je egzotičnom čistoćom drugačijosti. Jedna fina američka gospođa jednom mi je sasvim ozbiljno rekla: 'Tako je zgodno biti iz drugih kultura', kao da su 'druge kulture' neki rajski arhipelah na Tihom okeanu neiskvaren nedaćama naprednih civilizacija, gdje sve trepti od rahatluka. Nisam imao srca da joj kažem da sam ja često bolno, i ponekad radosno, komplikovan." (Knjiga mojih života)