Otvori glavni meni
Dalibor Brozović
hrvatski akademik, lingvist i političar
Rođenje
28. 7. 1927.
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Smrt
19. 6. 2009.
Zagreb, Republika Hrvatska
  • "U prvom redu, ako se i može govoriti o kakvoj stvarnoj koegzistenciji, onda je u ozbiljnijoj mjeri ima samo u beletristici, tamo gdje je ipak više-manje odlučna volja autora, uza sva ograničenja što ih nameće lektura. Pri tome se može reći da ta koegzistencija u jeziku beletristike postoji u svih pisaca, bez većih razlika s obzirom na njihovu nacionalnost, pa čak i u onih koji su prešli na ekavštinu. Doduše, u svim vidovima jezične prakse u BiH pretežu osobine istočne varijante, ali mislim da je ipak simptomatična činjenica da je u jeziku beletristike, relativni udio zapadnih osobina o veći nego u jeziku novina, radija, administracije, školstva, privrede, društvenih organizacija i sl. Teško bi bilo tvrditi da je ta inače neprirodna razlika nastala sama od sebe, bez ičije i ikakve intervencije, još je teže opravdati takvu intervenciju, a najteže bi moralo biti iz takve situacije zamjerati drugima. / Ni u pogledu opiranja na narodne govore činjenice ne svjedoče u prilog svakodnevnoj bosanskohercegovačkoj jezičnoj praksi. Ja doduše ne smatram da su tzv. narodni govori danas relevantni za standardni jezik, no o tome sam govorio na drugim mjestima, a ovdje želim samo dokazati da u BiH postoji raskorak između narodnih govora i prakse u standardnom jeziku. Koliko mi je poznato, a kao Bosancu, dijalektologu i dugogodišnjem istraživaču bosanskih govora poznato mi je, u Bosni i u srpskim i u muslimanskim i u hrvatskim govorima postoji samo općina (ili ovćina), a službeno se upotrebljava samo opština iako i sam novi pravopis daje stanovitu prednost oblicima s opć-, koji se u tekstu Pravopisa jedini upotrebljavaju u oba izdanja, latiničko-ijekavskom i ćirilsko-ekavskom. I dalje, u bosanskim narodnim govorima imamo samo sat, grah, vanjski i mnoge druge riječi tipične za zapadnu varijantu, ali u novinama nalazimo pretežno ili isključivo čas, pasulj, spoljni i sl., dakle oblike tipične za istočnu varijantu. Koliko znam, književnici pišu sat, valjda što čas ne osjećaju kao domaći oblik, ali u bosanskim školama i na sarajevskom radiju ipak vlada samo čas. / I konačno, ni što se tiče adaptiranja situacija nije onakva kako se tvrdi — novine u BiH redovno (ne povremeno!) adaptiraju rječnik i oblike. Ja sam na Kongresu iznio primjer jednog Bakarićeva govora, koji je u sarajevskom Oslobođenju od 4. IV 1965. potpuno adaptiran (poslije je prof. Jonke pokazao delegatima primjerak sav crven od ispravaka). To nije izuzetak, taj mi je primjer bio samo pri ruci. Lektor je mijenjao -irati u -ovati ili -isati, spomenuo u pomenuo, uopće u uopšte, vlastiti u sopstveni, vanjski u spoljni, provoditi u sprovoditi, nakon u poslije itd. Tu se ne vidi nikakva koegzistencija, a osim toga ni ispravci nisu baš u velikom skladu s narodnim govorima u BiH. Došli smo do čudne situacije da u Hrvatskoj novine donose govore u neadaptiranom obliku (što zapravo nije potrebno), u BiH se oni adaptiraju, a ipak se jezična praksa u Hrvatskoj kritizira zbog adaptiranja i postavlja se kao uzor praksa u BiH. Gdje je tu logika, i što se zapravo hoće?«
  • (»Rječnik jezika ili jezik rječnika? : Varijacije na temu varijanata« // Posebno izdanje Kritike – časopisa za kritiku, umjetnost i kulturno-politička pitanja, svezak 2. / gl. ur. Vlatko Pavletić, ur.: Dalibor Cvitan, Branimir Donat, Danilo Pejović, Petar Selem; Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1969., str. 10. i 11. (1. poglavlje O problemima varijanata, str. 3. – 14.). Prvi put objavljeno kao: Dalibor Brozović, »O problemima varijanata« // Jezik, br. 2, god. XIII. (1965./66.), str. 33. – 46.).