Šala (Kundera)

Šala
Autor	Milan Kundera
Originalni naziv	Žert
Datum izdanja	1967.

• "...mrzim te mlade cure, te životinjice, okrutne u svojoj mladosti, bez atoma solidarnosti prema starijoj ženi, bit će i njima jednom trideset, i trideset pet, i četrdeset godina, samo neka mi niko ne govori da ga je voljela, zar takva djevojka zna što je ljubav, legne sa svakim prvo veče, nema morala, nema stida, do dna duše vrijeđa me svako ko me usporedi s takvim curama, i to samo zbog toga što sam kao udata doživjela nekoliko avantura sa drugim muškarcima. Ja sam, za razliku od njih, uvijek tražila ljubav, a ako sam se prevarila i nisam je našla ondje gdje sam je tražila, okretala sam se s jezom i odlazila, odlazila na drugu stranu, iako znam kako bi bilo jednostavno zaboraviti mladenački san o ljubavi, zaboraviti ga, prijeći granicu i naći se u carstvu čudne slobode u kojem nema stida, ni ustručavanja, ni morala, u carstvu čudne odvratne slobode u kojem je sve dopušteno, u kojem treba samo slušati kako u čovjeku pulsira seks, ta zvijer. Ali znam i to da bih, kad bih prekoračila tu granicu, izgubila svoje vlastito ja, postala bih neko drugi, uopće ne znam ko, i užasavam se toga, te strašne promjene, i zato tražim ljubav, očajnički tražim ljubav u koju bih mogla stupiti ovakva kakva sam još uvijek, sa svojim starim snovima i idealima, zato što ne želim da mi se život prelomi napola, hoću da ostane čitav od početka do kraja, i zato sam bila kao opijena kad sam te upoznala, Ludvik, Ludvik..."

• "Psihološki i fiziološki mehanizam ljubavi tako je složen da se u izvjesnom periodu života mlad muškarac mora koncentrirati gotovo isključivo na to da koliko-toliko ovlada njim, i tako gubi iz vida sam sadržaj ljubavi — ženu koju voli (slično kao što mlad violinist ne može uživati u sadržaju skladbe sve dok ne savlada tehniku bar toliko da pri sviranju ne mora na nju misliti)."

• "Kad se sve zajedno uzme, slagao sam se zapravo sa svime što je Marketa tvrdila, u brzu revoluciju u Zapadnoj Evropi također sam vjerovao. Samo s jednim se nisam mogao pomiriti — da bude zadovoljna i sretna dok ja za njom čeznem. I tako sam kupio razglednicu i (da je ranim, šokiram i zbunim) napisao: Optimizam je opijum za narod! Zdrav duh zaudara na glupost. Živio Trocki! Ludvik."

• "...da, pogriješila je kad je donijela odluku da se više ne viđa sa mnom. Nijedan čovjek nije izgubljen, čak i kad počini najteže greške."

• "Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena; da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam."

• "Osjećao sam kako mi se duša uvlači u se, kako se počinje povlačiti pred svim tim, i istovremeno sam s užasom ustanovio da iz tog okruženja nema kamo da se povuče."