Zoran Oklopčić

Zoran Oklopčić
Rođenje	Hrvatska

• "U kontekstu demokratske borbe protiv korumpiranog, neodgovornog ili ugnjetavačkog režima, pozivanje na volju naroda ima smisla u idealnim okolnostima gdje, nakon iscrpljenja od političkog ugnjetavanja, postoji široko rasprostranjena pobuna - koja nije praćena prostorno-koncentrisanim suprotnim iskazima lojalnosti prema režimu - slijeđena inkuzivnim političkim procesom ustavotvorstva koji vodi dokumentu potvrđenom od velike večine stanovništva. To je rijetko slučaj. Oni koji insistiraju na osmišljavanju ustavne promjene kao vršenju ustavotvorne vlasti naroda u ne-idealnim, najčešće fluidnim i višeznačnim uslovima moraju biti voljni da se kockaju. Njihova opklada jeste da su funkcionalne pogodnosti “narodnjaštva” nakon sukoba važnije nego rizici povezani sa njegovim prizivanjem tijekom samog ustavnog sukoba. Nema razloga zašto ustavna teorija mora prihvatiti ovaj rizik ustrajno i nepromišljeno. / U kontekstu društvenih sukoba - sukoba socio-ekonomske jednakosti - oslanjanje na volju naroda protiv ustanovljenih ustavnih kanala političke promjene može uvesti progresivne promjene, ali nosi rizik kršenja prava ranjivih nacionalnih, religijskih, seksualnih ili drugih manjina. Njihovi identiteti nisu uvijek usklađeni sa razumijevanjem naroda kao podjarmljenog "plebsa"." (Three arenas of struggle: A contextual approach to the constituent power of ‘the people’)

• "Ali bilo kakvo zbacivanje neodgovornog režima s vlasti ne ubraja se u vršenje ustanovljavajuće vlasti naroda. Ugrađeno u ideju ustanovljavajuće vlasti jeste trostruko normativno obećanje. Prvo, vršenje ustanovljavajuće vlasti treba biti potaknuto od što je više moguće onih koji će je na kraju završiti pod novim ustanovljenim poretkom. Ono što potkopava kredibilnost pozivanja na narod u procesu ustavotvorstva jeste ako je proces potaknut od strane diktatorovog pukovnika, vojne hunte, ili vanjskom intervencijom. Drugo, nakon što je počeo proces ustavotvorstva, on treba biti što je moguće više inkluzivan i participativan [...] Konačno, imperativ inkluzivnosti se ne iscrpljuje u samom poticanju i procesu. Da bi mu se pripisalo ime ustanovljavajuće vlasti naroda, telos njegovog vršenja mora biti stvaranje inkluzivnog režima politički jednakih pojedinaca." (Ibid.)

• "Ne postoji način unutar rječnika ustanovljavajuće vlasti kako odgovoriti na pitanje šta je bilo legitimnije, Sisijeva "coup-o-lucija", koja je nastala kroz vojni coup d’état, a ipak obećala novu, inkluzivnu rundu ustavotvorstva, ili Morsijeva izborno legitimna "demokratura", koja je naizgled bila usmjerena na ograničavanje sloboda građana." (Ibid.)

• "Da bi bilo uvjerljivo, isticanje narodnjaštva zavisi ne samo od "aktivnosti" onih koji su se prezentovali na trgu Tahrir u Egiptu, ili Maidan skveru u Ukrajini, već također na "pasivnosti" svih drugih, što dopušta pripisivanje tvrdnje narodnjaštva na sve. Pasivnost može biti vremenska u smislu da značajan period vremena prođe između dva uspješna pozivanja na narodnjaštvo. Ili, može biti prostorna u smislu da tvrdnje narodnjaštva neće biti izazvane istovremenim "prezentacijama" kontra-naroda posvećenog održavanju političkog statusa quo." (Ibid.)

• "Ako su ljudi prirodno pitomi, ono što opravdava demokratske revolucije nije samo objektivni kvalitet ponašanja režima, i ne samo normativni kvalitet ustanovljavajućeg procesa, već također činjenica opravdane iznemoglosti stanovništva, pretpostavljenog iscrpljenja sposobnosti naroda za političku patnju. Skrivene figure pitomosti i iscrpljenja služe kao meta-garancije konstitucionalizma da se narodne pobune neće događati prečesto, da neće biti vremenske bliskosti između suprotstavljenih prizivanja izbirljivog "naroda". Bez ove pretpostavljane opklade, zagovornici ustanovljavajuće vlasti ne bi samo morali prihvatiti da ne postoji ništa problematično sa lažnim pre-utemeljenjima ustavnih poredaka, već bi također imali poteškoću u povezivanju čestih prevrata sa ustanovljavajućom voljom naroda." (Ibid.)

• "Bez ustanovljavajuće vlasti naroda, riječnik vladavine prava mogao bi postati varka koja prikriva postojanje vanjske ili interne hegemonije. Vanjske sile mogu nametnuti ustavna rješenja, zanemarujući želje stanovništva kojeg se to tiče, suspendovati demokratsko odlučivanje, sve u ime ideala vladavine prava, gdje oni trenutno pogođeni bi bili pozvani da iskupe svoj "udio" u nekoj neodređenoj budućnosti, i "izazovu u javnim forumima zvanične odluke za koje se čini da potkopavaju jednako poštovanje". Interno, vlada bi mogla opravdati strašno spori tempo društvenog i političkog osnaženja ukazujući na legitimnost proceduralnih i suštinskih prepreka koje stoje na putu energičnijem ostvarenju vrijednih društvenih i političkih ciljeva. / Koncept ustanovljavajuće vlasti u njegovoj najradikalnijoj inačici čini se da bi udostojio odbijanje trpljenja ne samo blatantnih nepravdi, što je implicitno zagovarao Locke, već također i skupinu privremenih nepravdi srednje veličine koje se pretpostavljeno moraju isrtpiti na putu prema potpuno inkluzivnoj i pravičnoj liberalnoj političkoj zajednici. Ako je to tačno, postoji dublje pitanje koje je uključeno u odbacivanje ustanovljavajuće vlasti koje se ne okreće oko ose liberalizma/"blagog anti-liberalizma" [...] već radije oko sudova toga koliko puno je previše za istrpljenje ne u diktatorskom, ili anti-demokratskom režimu, već u sivoj zoni u sredini." (Ibid.)

• "Postoje konteksti u kojima povremeno ima smisla nastaviti koristiti rječnik ustanovljavajuće vlasti, kao što su demokratski napori protiv koruptivnih ili tiranskih režima najviše u relativno homogenim državama gdje je vjerovatnoća građanskog rata relativno mala. Stoga, kvalifikovano "Da" za ustanovljavajuću vlast u Venecueli, Grčkoj i Engleskoj. Dok retorički utjecaj narodnjaštva u demokratskim borbama može varirati od države do države, njegovo prizivanje je još uvijek vjerovatno najbolji način pakiranja skupine normativnih vjerovanja i implicitnih retoričkih "pozivnica" koje imaju uporedno bolju šansu za doprinos zbacivanju nedemokratskih režima, u suprotnosti sa manje emotivnim potencijalnim invokacijama "vladavine prava" ili, recimo, "mira, poretka i dobre vladavine". U drugu ruku, ustavni teoretičari trebaju odlučno uskočiti protiv prizivanja "naroda" – bilo kojeg naroda – u kontekstu raznolikih, ali teritorijalno koncentrisanih polarizovanih društava, čiji su najveći dio multinacionalne države. Stoga, "Ne" ustanovljavajućoj vlasti "naroda" u Ukrajini, Bosni i Hercegovini ili Siriji." (Ibid.)