Zapisi iz mrtvog doma

Zapisi iz mrtvog doma
Autor	Fjodor Dostojevski
Originalni naziv	Записки из Мёртвого дома
Datum izdanja	1861.

• "Dražim sebe pakosnom utjehom, koja ne služi ničemu, da pametan čovjek i ne može zbiljski postati ništa, nego da samo glupan postaje nešto."

• "Priroda vas ne pita; njoj nije stalo do vaših želja ni do toga sviđaju li vam se njeni zakoni ili ne sviđaju."

• "Moje su šale, gospodo, naravno, loše, hrapave, smušene, neuvjerljive.Ali to je zato što ja sam sebe ne cijenim. Zar svjestan čovjek može imalo sebe cijeniti."

• "A pokušaj zanesi se za svojim osjećajem slijepo, bez razmišljanja, bez glavnog uzroka, i odagnaj spoznaju bar za to vrijeme; zamrzi ili zavoli samo da ne sjediš skrštenih ruku.Prekosutra, to je već krajnji rok, počet ćeš sam sebe prezirati zbog toga što si sam sebe svjesno prevario.O, gospodo, ta možda jedino zato i držim sebe za pametna čovjeka što cijeloga života nisam ništa mogao ni započeti ni dovršiti."

• "Pa šta ublažuje u nama civilizacija? Civilizacija samo stvara u čovjeku mnogostranost osjećaja i... baš ništa više.A s razvitkom te mnogostranosti čovjek će možda doći dotle da u krvi nađe nasladu."

• "Uništite moje želje, satrite moje ideale, pokažite mi štogod ljepše, poći ću za vama."

• "Patnja, ta to je jedini razlog spoznaji."

• "Svaki čovjek ima takvih uspomena koje ne otkriva svima nego samo prijateljima ima i takvih koje neće otkriti ni prijateljima, nego jedino sebi samom, a i to u povjerenju, kao tajnu.Ali, ima, najzad, i takvih uspomena koje se čovjek boji otkrivati i samome sebi, i takvih se u svakoga čestitog čovjeka ipak prilično nakupi.Čak, zapravo; što je čestitiji čovjek, to ih više ima."

• "Svaki valjan čovjek našeg vremena jest i mora biti plašljivac i rob.I ne samo u današnje vrijeme, zbog kakvih slučajnih prilika, nego za svih vremena valjan čovjek mora biti plašljivac i rob.To je prirodni zakon svih valjanih ljudi na zemlji."

• "Razgovarali su o porezu, o jeftimbama kod senata, o plaći, o produkciji, o njegovoj preuzvišenosti, o načinu da se sviđaš itd.Imao sam strpljivosti da po neka četiri sata sjedim kao glupan kraj tih ljudi i da ih slušam, a nisam se smijao i nisam znao ni o čemu da razgovaram s njima.Otupljivao sam, po nekoliko me puta oblijevao znoj, gotovo da me udari kap; ali to je bilo dobro i korisno.Kad se vratim kući odgađao sam na neko vrijeme žalju da zagrlim cijelo čovječanstvo."

• "I uz to sam ja... možda isto takav nesretnik, šta znaš, pa namjerno zalazim u blato, također od čame.Ta od jada neki piju: a ja sam eto ovdje od jada."

• "Znam, reći ćete, to je nevjerojatno – nevjerojatno je biti tako zao, tako glup, kao što sam ja; možda ćete još dometnuti da je nevjerojatno što je nisam zavolio ili bar cijenio tu ljubav.A zašto bi bilo nevjerojatno? Prvo nisam više mogao da je zavolim jer ljubiti, ponavljam, značilo je za mene tiranizirati i moralno nadvisivati. Cijeloga života nisam mogao zamisliti drugačiju ljubav, pa sada čak gdjekad mislim da se ljubav i sastoji u pravu, koje ti ljubljena osoba dragovoljno poklanja, da je tiraniziraš. I u svojim podzemnim sanjarijama nisam zamišljao ljubav drugačije nego kao borbu, započinjao sam je uvijek s mržnjom i svršavao s moralnim pokorenjem, a zatim nisam više znao šta bih s pokorenom osobom."

• "Ta pripovijedati, na primjer, druge pripovijesti, o tome kako sam promašio svoj život moralnim propadanjem u zakutku, nedostatkom sredine, odvikavanjem od života i ništavnom pakošću u podzemlju - tako mi boga nije zanimljivo; u romanu treba junak, a tu su namjerno pokupljene sve crte za protujunaka, i što je glavno, sve će to uroditi vrlo neugodnim dojmom, jer svi smo se mi odvikli od života, svi hramamo, netko više netko manje. Odvikli smo se čak toliko da gdjekad osjećamo neko gađenje prema pravom živom životu, pa zato i ne podnosimo da nam ga spominju.Došli smo dotle da pravi živi život držimo gotovo za rad, gotovo za službu, i svi se u sebi slažemo da je po knjizi bolje."

• "Mi ne znamo gdje ono živo živi sada i šta je ono, kako se zove.Ostavite nas same, bez knjige i mi ćemo se odmah splesti, zbuniti – nećemo znati kamo bismo pristali, čega bismo se držali, šta bismo ljubili šta mrzili, šta bismo cijenili i šta prezirali.Teško nam je čak i da budemo ljudi – ljudi s pravim svojim tijelom i krvlju; stidimo se toga, držimo to za sramotu i nastojimo biti neki sveljudi, kakvih još nije bilo.Mi smo mrtvorođeni, a odavno se već ne rađamo od živih otaca, i to nam se sve više sviđa.Uživamo u tome.Uskoro ćemo izmisliti da bi se kako god rađali od ideje.Ali dosta je – neću više pisati iz podzemlja."