Vladanje sa sudijama
Vladanje sa sudijama: ustavna politika u Evropi | |
---|---|
Autor | Alec Stone Sweet |
Originalni naziv | Governing with Judges: Constitutional Politics in Europe |
Datum izdanja | 2000. |
- "Parlamentarna suprematija, koju večina studenata evropske politike razumijeva kao konstitutivni princip evropske politike, izgubila je svoju vitalnost. Nakon učtivog, nostalgičnog klimanja glavom preko La Manchea prema Westminsteru, možemo je proglasiti mrtvom. Nasuprot temeljnim načelima britanskog parlamentarnog modela (i tradicionalne teorije države na kontinentu), "novi konstitucionalizam" drži da se zakonodavstvo mora uskladiti da diktatima ustava - kako ga tumače ustavni sudovi - ili biti nevaljano. Rad vlada i parlamenata danas je struktuiran sve širom mrežom ustavnih ograničenja. Jednom riječju, političko odlučivanje u Evropi je sudokratizirano." (1. Norms, Dispute Resolution and Judicialisation)
- "Pod konstitucionalizacijom, mislim na proces kroz koji (1) ustavne norme postaju izvor prava, tako da ih stranke u postupku mogu prizvati, te ih redovne sudije mogu primijeniti u rješavanju pravnog spora, i (2) tehnike ustavnog donošenja odluka postaju važan oblik argumentacije i donošenja odluka u sudskom sistemu. Konstitucionalizacija je djelimično logična, normativna posljedica neposrednog učinka odredaba o subjektivnim pravima, a dijelom proizvod složenog dijaloga između ustavnih sudija i pravosuđa. / Konstitucionalizacija je srušila tri veoma važne, duboko ukorijenjene dogme o karakteru i funkcionisanju kontinentalnih pravnih sistema. Prvo, tradicionalno shvatanje da razne pravne kodifikacije u svakoj državi predstavljaju manje ili više autonomna područja, kojima upravljaju različiti izvori prava i različiti principi sudovanja, postepeno je zamijenjeno novim gledištem, Kelsenijanskim u inspiraciji, da ustavno pravo ujedinjuje te domene u manje ili više koherentan pravni poredak. Drugo, kvazi-zvanični mit da su sudije robovi kodifikacija, kojima je zabranjeno da kreativno tumače i prerađuju zakone, razbijen je na veoma javan način. Samo postojanje ustavnosudske kontrole srušilo je "svetu" prirodu zakona unutar pravnog poretka; i praksa ustavnosudske kontrole, rješavajući u konkretnoj ocjeni po upućivanju, na primjer, socijaliziralo je sudije za novu ulogu - onu zaštite pravnog poretka od bilo kojih pravnih djelovanja koja su kontaminirana neustavnošću. Treće, ortodoksna objašnjenja podjele vlasti između: (1) ustavnih sudija, koji se ne bave činjenicama niti kako se sudski sukobi dalje razvijaju, već tek odgovaraju na ustavna pitanja koja su im postavljena; i (2) sve druge sudije, koji ne prave razložne presude o ustavnosti, već umjesto toga upućuju ustavna pitanja ustavnim sudovima, nisu od pomoći. Zaista, ona su u potpunosti zastarila. Činjenica da se ove dogme održavaju dosta zavisi od nemogućnosti sudija i pravnih učenjaka, koji su suočeni sa konstitucionalizacijom, da rekonstituišu legitimnost pravnog poretka različitog od onoga što je postojalo u prošlosti." (4. Protecting Rights)
- "Tvrdi se da ustavni sudovi vrše četiri temeljne "funkcije": (1) oni djeluju kao "protuteža" večinskoj vladavini; (2) oni "pacificiraju" politiku; (3) oni legitimiziraju javno politiku; i (4) oni štite ljudska prava [...] [U]stavne sudije mogu ispuniti ove funkcije učinkovito samo u onom opsegu u kojem se oni zaista ponašaju kao (veoma moćni) "pozitivni" zakonodavci. Ako, na primjer, ustavne sudije koje su ukinule zakon kao neustavan i, u isto vrijeme, nisu rekle (ili barem signalizirale) zakonodavcu kako treba dalje da djeluje, onda ustavnosudska kontrola ne bi mogla biti ni "korektiv" zakonima, niti bi pravotvorce mogla "uputiti na pravi put". (5. Politics of Judging)