Uvod u islamsko pravo

Uvod u islamsko pravo
Autor	Wael Hallaq
Originalni naziv	Introduction to Islamic Law
Datum izdanja	2009.

2. Pravo: kako se pronalazi

• "Islamska pravna tradicija usvojila je stanovište da, iako se naš razum treba koristiti u njegovom punom kapacitetu, sadržaj racionalnog mišljenja mora biti predodređen, transcendentalan i izvan onoga do čega možemo doći kroz naše mentalne sposobnosti. Implicitno u ovom razmišljanju je pretpostavka da ljudi jednostavno ne mogu razumjeti sve tajne svijeta, tako da je pokušaj njegove kontrole sujetan i arogantan. Bog je Onaj koji je stvorio svijet i stoga Onaj koji zna njegove tajne. Mi možemo koristiti naš intelekt u njegovom punom kapacitetu, ali bez Njegove pomoći, mi ćemo previdjeti i nećemo mnogo razumjeti. Sadržaj racionalnosti, u njihovom mišljenju, mora stoga biti predodređen od sveznajućeg Boga, koji je objavio određeni dio znanja kroz Kur’an i protoka. Ova kombinacija, gledana kao brak između razuma i objave, bila je konačni izvor prava. Pravo, drugačije rečeno, bilo je dijete ovog braka."

• "[I]slamsko pravo [...] kao praktična stvar, religijsko pravo (najvećim dijelom izvedeno iz hadisa) ne mora uživati sigurnost. Sigurnost je nužna samo kada je u pitanju status jednog od četiri izvora prava ili višerazrednog vjerovanja, kao što je samo postojanje Boga."

• "Cilj pravnika koji rasuđuje bilo je da ustanovi, za svaki slučaj s kojim se susretne, pravnu normu. Šerijat prepoznaje pet takvih normi, koje ciljaju da urede cjelokupan spektar ljudske aktivnosti i da uspostave ljudski život na dobar način. Svrha ovdje nije u kontroli ili disciplini, što su dva najočitija zadatka savremenog prava i savremene države koja s njim upravlja. Radije, po muslimanskom mišljenju, svrha prava jeste da kultiviše življenje u miru, prvo sa samim sobom, i drugo sa i u društvu. Pravo zapovijeda da se čini ispravna stvar, u onoj mjeri u kojoj neko može i gdje god da se nađe. Država dopušta i zabranjuje, i kada čini ovo posljednje, ona strogo kažnjava kršenja. Ona uopće nije zainteresovana u to šta pojedinci čine van njenog polja utjecaja i obzira. Islamsko pravo, u drugu ruku, ima sveobuhvatni interes u ljudsko djelovanje. Ono ga organizira u različite kategorije koje se kreću od moralnog do pravnog, bez međutim ikada čineći svjesno razlikovanje između moralnog i pravnog. U stvari, ne postoje riječi u arapskom, koji je lingua franca prava, za različite pojmove moralno/pravno."

• "Islamsko pravo je [...] pretežno posljedica idžtihada, područja tumačenja koje se temelji na vjerovatnoći. Svaki ostvareni pravnik može vršiti idžtihad, i niko nije znao, osim Boga, koji je mudžtehid (pravnik koji vrši idžtihad) bio u pravu. Ova relativnost dovela je do poznatog načela i maksime da je “svaki mudžtehid u pravu”. Idžtihad je također dao islamskom pravu jedno od njegovih jedinstvenih svojstava. Za svaku mogućnost ili slučaj, i za svaki pojedinačni skup činjenica, ima između dva i desetak mišljenja, ako ne i više, svaki od različitog pravnika. Drugim riječima, ne postoji jedinstvena pravna stipulacija koja ima monopol ili isključivost, za razliku od situacije koja postoji u savremenoj državi. Islamsko pravo je stoga također karakterisao pravni pluralizam, ne samo zbog toga što priznaje lokalne običaje i uzima ga u ozbiljno razmatranje, već također jer nudi spektar mišljenja o jednom i istom skupu činjenica. Ovaj pluralizam davao je islamskom pravu dva temeljna svojstva, jedan koji je bio fleksibilnost i prilagodljivost drugačijim društvima i regionima, i drugi koji je bilo mogućnost promjene i razvoja kroz vrijeme, prvo opredjeljujući se za ona mišljenja koja su postala prikladnija nego druga za određene okolnosti, i drugo stvarajući nova mišljenja kada se ukaže potreba. To da je islamsko pravo optuženo za krutost od strane evropskih kolonizatora kao opravdanje [...] razaranja šerijatskog sistema stoga je ne samo pogrešno, već i veoma ironično."

• "Znalačko poznavanje prava bio je jedini kriterij u odlučivanju gdje leži pravni autoritet; a on je ležao sa učenjacima, ne sa političkim vladarima ili bilo kojim drugim izvorom [...] [P]ravni autoritet u islamu bio je lični i privatni; u osobama pojedinačnih pravnika (bili oni svjetovni ljudi ili, nekim prilikama, halife) ležao je autoritet, ta sposobnost u religijskom pravnom znanju koja će se kasnije znati kao idžtihad - kamen temeljac islamskog prava [...] [D]ok je održavala pravničku i večinom sudsku nezavisnot, ova zajednica je služila kao veza vladara sa masama, pomažući mu u pokušaju da ostvari legitimnost. Dokle god se vladar koristio ovim legitimizirajućim sredstvom, pravna zajednica je profitirala od finansijske podrške i jednostavno uspostavljene nezavisnosti [...] [D]ok je u drugim kulturama vladajuća dinastija promulgirala pravo, provodila ga i ono konstituisalo mjesto pravnog autoriteta (ili pravnog ovlaštenja), u islamu je to bila doktrinarna pravna škola koja je stvarala pravo i nudila njegovu osovinu autoriteta. Drugim riječima, pravni autoritet ležao je u kolektivnom, jurističkom doktrinarnom poduhvatu škole, ne u vladaru ili doktrini jednog pravnika."

• "Visoko formalizirani procesi savremenog suda i njegove strukture pravnog zastupništva (koje su skupe i imaju tendenciju da zataškaju pojedinačni glas stranke, da ne govorimo o njegovom osjećaju moralnosti) bili su nepoznati islamu. Isto tako su nepoznati bili i pravici i prekomjerni troškovi parničenja koji nedopuštaju slabima i siromašnima da ostvare svoja prava. Muslimanski sud uspio je upravo tamo gdje je neuspjeh savremenog suda, naime, u tome da bude posvećeno utočište unutar čijeg domena slabi i siromašni mogu pobijediti protiv moćnih i imućnih."

8. Pravo u eri države-nacije

• "[B]ila je suštinska i neizbježna posljedica djelovanja države nacije da je lični status morao biti otkinut od njegovog sopstvenog, autohtonog jurističkog sistema, njegovog sopstvenog ekološkog okruženja, da tako kažemo. / Ovo odvajanje učinjeno je kroz razne instrumente koji su uključivali kako upravne, tako i interpretativne tehnike [...] [M]aterijalni pravni princip, koncept “nužnosti” (darura), savremeni pravnici su temeljno izmijeniti na dva načina: prvo, on je prenešen iz područja materijalnog prava (gdje je regulisao relativno malo slučajeva), u područje pravne teorije koja je potom regulisala konstrukciju i djelovanje pozitivnog prava općenito. Drugo - i dijelom izvedeno iz prvog - opseg principa je proširen do neprepoznavanja, tako da je umjesto delimitiranja granica “nužnosti” unutar prava, pravo u njegovoj cijelosti je (re)definisano unutar utiliratnih principa nužnosti. Pravni princip je stoga bio izvrnut na glavu, od toga da je bio potčinjen večem pravnom imperativu, do toga je bio dominantan i sveobuhvatan princip. / Drugo sredstvo bilo je proceduralno, što će reći da bez mijenjanja određenih dijelova islamskog materijalnog prava, bilo je moguće kroz ovo sredstvo isključiti određene zahtjeve od sudskog provođenja, stoga efektivno ostavljajući značajne odredbe islamskog prava kao tek tintu na prašnjavom papiru [...] Treće sredstvo, jedan od najučinkovitijih metoda kojim je stvarano novo pozitivno pravo iz praktičnog raspršenja i restruktuiranja šerijatskog prava, sastojao se iz eklektičkog pristupa koji je djelovao na dva nivoa: takhayyur i talfiq (bukvalno “selekcija” i “amalgamacija”). Prvo je uključivao usvajanje kao pravo ne samo “slabih” i diskreditovanih mišljenja iz škole, već također mišljenja koja su držale druge škole [...] [T]alfiq se sastojao od kombiniranja elemenata jednog mišljenja iz različitih dijelova unutar i bez škole [...] Četvrto sredstvo je takozvani neo-idžtihad, interpretativni pristup koji je večinom slobodan od tradicionalnog pravnog tumačenja [...] Peto i završno sredstvo, slično prvom, predstavlja primjenjivanje starog ali ograničenog principa da bilo koje pravo koje se se ne protivi šerijatu se može smatrati zakonitim."

9. Država, ulema i islamisti

• "[D]a bi se oslobodili kandži kolonijalizma (suštinskog fenomena u, i interentnog modernosti), muslimanske države su usvojile savremene institucije i kulture koje su ih odvele da upadnu u nove kolonijalne zamke. Država - najnadmoćniji projekat modernosti - stoga je došao u muslimanski svijet zauvijek, efektivno stvarajući ovu najtemeljniju dilemu za muslimane širom svijeta: ako je islamsko pravo upravljalo društvom i državom tijekom dvanaest stoljeća, i ako je vladavina prava imala značaj izvan i iznad koncepcije te vladavine kako je daje savremena država, kako se onda to sveto pravo akomodira nepovratnom činjenicom države, koja je efektivno stvaralac svog prava? Ovo je pitanje koje prožima srž svog diskursa i prakse politike i prava u današnjem muslimanskom svijetu."

10. Šerijat onda i sada: zaključne bilješke

• "Tekstualizacija (entexting - op.a.) šerijata je stoga imala posljedicu odsijecanja gotovo svih njegovih veza sa antropološkom i sociološkom pravnom prošlošću, poput konsignacije događaja u “tamno doba” ili srednjovjekovni period u evropskoj historijskoj imaginaciji. Nakon što je antropološka prošlost pregažena pod tekstualiziranim šerijatom, sâmo značenje islamskog prava bilo je ozbiljno smanjeno, ako ne i promijenjeno, tako što je ispražnjeno od sadržaja i ekspertize nužne za istinsku evaluaciju šerijata-na-terenu, i njegovog djelovanja unutar “ekološkog” sistema kočnica i ravnoteža. Također je, kao posljedica toga, lišen značajnog dijela svoje prethodne relevantnosti. Nove nacionalističke elite, obdarene ostavštinom kolonijalnih državnih struktura, agresivno su radile na odvajanju šerijata od njegove antropološke prošlosti. Tekstualizacija je služila i projektu društvenog inženjeringa države-nacije veoma dobro."

• "Ako je put prava kroz državu, onda islmasko pravo nikada ne može biti obnovljeno, ponovo usvojeno ili preinačeno (od islamista ili uleme bilo koje vrste ili tipa) bez činilaštva države. Značajnije, ni jedna od ovih restorativnih opcija ne može biti ostvarena bez kontaminirajućeg utjecaja države, čineći izumrlim posebnost pred-savremenog šerijata kao ne-državnog, u zajednici temeljenog, pravnog sistema odozdo-prema-gore. Tu posebnost nemoguće je replicirati. U savremenoj državi, državna politika isprepletena je sa pravom, stvarajući snažnu ideološku i kulturalnu tehnologiju, kao i stvarajući druge moćne instrumente kojima se rukuje u službi države u oblikovanju i preinačenju društvenog poretka, čiji je habitus upravo ta mašinerija koja stvara građanina."