Teorija diskriminacijskog prava

Teorija diskriminacijskog prava
Autor	Tarunabh Khaitan
Originalni naziv	A Theory of Discrimination Law
Datum izdanja	2015.

• "[D]a bi pravna norma koja nameće dužnosti bila karakterizirana kao norma diskriminacijskog prava, ona mora zadovoljiti sljedeća četiri nužna uslova, koji su, zajedno uzevši, i dovoljni: [A] norma koja nameće dužnosti mora zahtijevati neku vezu između čina ili propuštanja zabranjenog ili naređenog normom u jednu ruku i određenih atributa ili karakteristika koje osobe imaju, zvane 'osnovi', u drugu; [B] zaštićeni osnov mora imati mogućnost klasificiranja osoba u više od jedne klase osoba, ugrubo zvanih 'grupe'; [C] dd svih grupa definisanih određenim osnovom, za članove barem jedne grupe mora biti naročito vjerovatnije da će trpiti značajniju nepogodnost nego članovi barem jedne druge grupe određene istim osnovom; [D] norma koja nameće dužnost mora biti osmišljena tako da je vjerovatno da će raspodijeliti neposredne suštinske koristi ili terete koji su u pitanju na neke, ali ne sve, članove zaštićene grupe."

• "Svrhovito ispitivanje [diskriminacijskog prava] bavi se svopċim sistemskim pitanjima: zašto uopċe imamo sistem diskriminacijskog prava? Šta je, zaista, poenta ovog područja prava? [...] Distributivna pitanja konstituišu srednji nivo ispitivanja, između sistematskih pitanja i evaluacije pojedinačnih sporova. Na ovom nivou pokušavamo razumjeti različite alate koje pravo koristi: zabranu neposredne i posredne diskriminacije i diskriminatornog uznemiravanja; uloga uporednika; zahtjev krivice; odredbe o razumnim prilagođavanjima i afirmativnom akcijom; i moguċnošću opravdanja. Ko je nositelj dužnosti koje ovi alati nameću je također relevantno ovdje (država, poslodavci, zakupodavci, nuditelji usluga); kao i pitanje ko ima pravo podnijeti tužbu (muškarci pored žena, osobe sa invaliditetom, kao i oni koji ga nemaju). Pozadinska sistemska pitanja manifestuju se na ovom srednjem nivou ispitivanja, iako netransparentno."

• "[Antidiskriminacijske] dužnosti, same po sebi, ne zahtijevaju dodjeljivanje suštinskih pogodnosti (poput obrazovanja, stanovanja, zaposlenja, itd.) svim članovima zaštićene grupe. One kontrolišu način na koji se određene raspodjelne odluke mogu donijeti. Kao posljedica njihovog djelovanja neki, ali ne svi, članovi zaštićene grupe će dobiti pristup tim deficitarnim suštinskim pogodnostima."

• "Dužnosti afirmativne akcije - da li nametnute mandatorno ili kroz ugovor - različite su od dužnosti uzdržavanja od neposredne ili posredne diskriminacije i od uznemiravanja, pa čak i od dužnosti nuđenja razumne akomodacije. Kršenje tih dužnosti u diskriminacijskom pravu, koje nisu afirmativna akcija, dodijeljuju određenim osobama korelativna privatna prava. U Kelsenovom pojmovniku, dužnosti uzdržavanja od diskriminacije i dužnosti protiv uznemiravanja praćene su 'refleksivnim pravima' - kada su te dužnosti prekršene, njihovi korisnici imaju korelativne pojedinačne zahtjeve protiv povrede. Možemo ih zvati dužnosti koje generišu prava. Nisu sve dužnosti takve da generišu prava. Kelsen daje primjer vojne dužnosti, koja nije praćena bilo kakvim refleksnim pravom na strani neke osobe. Dužnosti afirmativne akcije uobičajeno ne generišu prava. Namjeravani korisnici mjera afirmativne akcije imaju tendenciju da budu ne-određeni članovi grupa u nepovoljnom položaju, i pojedinačni članovi obično ne mogu isticati da imaju pravo na specifičnu mjeru afirmativne akcije. Naravno, ugovorna strana ili država ili čak privatno tijelo (kroz zahtjev javnog interesa) može se žaliti na povredu dužnosti afirmativne akcije. Od tih tužilaca, samo ugovorna strana može tvrditi da ima 'privatno' pravo da se izvrši dužnost, ali to privatno pravo nije u vlasti neposrednog korisnika mjere. Dužnosti afirmativne akcije, stoga, ne stvaraju bilo kakva individualizirana prava za njihove namjeravane korisnike; druge dužnosti diskriminacijskog prava to čine. Zajedno, te dužnosti (i licence) određuju opseg zaštite diskriminacijskog prava [...] Kršenje dužnosti koje generiraju prava [...] u diskriminacijskom pravu je uvijek štetno (barem kada se šteta razumije široko da uključuje izražajnu povredu) za žrtvu i postoji neki element pogrešnosti na strani nositelja dužnosti. Iako je kršenje antidiskriminacijske dužnosti uvijek štetno i pogrešno, samo je uobičajeno (radije nego nužno) vino, jer krivica zavisi od stanja svijesti prijestupnika. Nametanje dužnosti [...] koje ne generiraju prava, u drugu ruku, nužno ne implicira bilo kakvu prethodnu štetu bilo kojoj žrtvi ili pogrešnost (ili pak krivicu) na strani nositelja dužnosti."

• "Opći opravdavajući cilj diskriminacijskog prava, po mom gledištu, jeste osiguranje aspekta slobode, radije nego jednakosti."

• "Diskriminacijsko pravo teži da smanji (i konačno ukloni) bilo kakav značajan procjep pogodnosti između zaštićene grupe (definisane nepromjenjivim ili vrijednim osnovom) i njenih srodnih grupa."

• "Temeljna dobra za blagostanje osiguravaju određene slobode za sve osobe i stoga čine dobar živog mogućim. Neko može, naravno, neuspjeti živjeti dobar život uprkos osiguranju pristupa svim tim dobrima. Osigurani pristup znači ne samo da pojedinac ima pristup tim dobrima, on mora biti slobodan od razumnog straha od gubitka pristupa bilo kojem od tih dobara. Prva tri dobra su vanjska za pojedinca: (a) skup dobara koja će prikladno zadovoljiti nečije biološke potrebe; (b) negativna sloboda, tj. sloboda od nedopuštenog miješanja od strane drugih u osobnost nekoga, ili njegove projekte, posjed, odnose, ili poslove; i (c) prikladan spektar vrijednih mogućnosti za izbor. Posljednje temeljno dobro je interno za osobu, iako se na njega može uticati eksternim faktorima: (d) prikladan nivo samo-poštovanja. Zajedno, ta dobra čine nužne (iako ne dovoljne) preduslove za dobrobit osobe. Budući da svi mi imamo temeljni interes za našu dobrobit, mi također imamo temeljni interes za sigurnim pristupom tim temeljnim dobrima koja omogućavaju našu dobrobit. / Treba biti jasno da imati osiguran pristup tim temeljnim dobrima nije dovoljno za vođenje dobrog života. To zavisi od toga šta radimo s tim dobrima."

• "Možemo, naravno, također imati i previše samopoštovanja, kada se ono priladnije opisuje kao ponos ili taština. Ne trebamo, stoga, ohrabrivati kulturu gdje niko nikada nije uvrijeđen i gdje sitnice postaju uzroci sukoba. Poput Platonove ukroćene zvijeri, biti uvijek zaštićen od nepoštovanja može nas učiniti sujetnim i patetičnim. Hipersenzitivno građanstvo je neprijateljski orijentisano prema dragocijenom liberalnom cilju tolerantnog društva. Stoga, moramo imati prikladan nivo samopoštovanja - ni previše, ni premalo."

• "[R]elativni grupni nepovoljni položaj prekida siguran pristup temeljnim dobrima i stoga negativno utiče na mogućnost članova grupe u nepovoljnom položaju da budu slobodni. Članovi zaštićenih grupa nemaju osiguran ili prikladan pristup tim dobrima. To ima tendenciju da bude tačno za sve članove takvih grupa, čak i za one za koje se čini da su materijalno dobrostojeći. Budući da svaka osoba ima interes za svoju sopstvenu dobrobit, članovi zaštićenih grupa imaju interes u promjeni ovog stanja stvari tako da imaju osiguran pristup tim temeljnim dobrima. Štaviše, imajući u vidu temeljni značaj tih dobara za ljudsko cvjetanje, ovaj interes je naročito značajan. Ako je ljudska sloboda od moralnog značaja, kao što ću pretpostaviti da jeste, štićenje interesa slobode članova grupe u relativno nepovoljnom položaju je također od legitimnog - čak bitnog - moralnog interesa [...] Postojanje relativnog grupnog nepovoljnog položaja generiše težu ka dominaciji. Opseg u kojem se društvo može oprijeti istinskoj dominaciji dok između grupa i dalje postoje značajni procjepi u pogodnostima jeste slučajno i inherentno nestabilno. Ako išta, moć je samoodrživa i samoučvršćavajuća. Da bi članovi grupa u nepovoljnom položaju uživali osiguranu negativnu slobodu, ne postoji alternativa do raskidanja veze između grupnog članstva i nepogodnosti."

• "Grupe imaju istaknuto mjesto u diskriminacijskom pravu jer članstvo u grupi ima značajan uticaj na životne šanse osobe. Po ovom razumijevanju, greška je romantizirati grupe zbog njih samih, naročito imajući u vidu njihov kapacitet za ugnjetavanje njihovih sopstvenih članova. Grupno članstvo je vrijedno samo onda, i u opsegu u kojem, predstavlja dodatnu vrijednost za život osobe."

• "Diskriminacijsko pravo neće sve učiniti jednakima, koja god da je deviza jednakosti. Ono čak nije ni dizajnirano da sve učini jednakima [...] Tačno je da ako diskriminacijsko pravo uspije, društvo će postati više jednako. Ali to je nuspojava - više jednako društvo ne može biti opći opravdavajući cilj diskriminacijskog prava. Ko god iskreno želi da slijedi taj cilj mora smisliti veoma drugačiji regulatorni sistem."

• "Pretpostavljajući da su određene materijalne mogućnosti ograničene u nekom društvu, bilo kakva raspodjela koristi onima koji ih nisu imali neizbježno će umanjiti udio onima koji su ih imali. Na ovom širokom društvenom nivou to je neizbježna cijena koju moramo platiti da bi optimizirali spektar mogućnosti kojima članovi zaštićenih grupa imaju pristup. To je, naravno, uvijek predmet uslova da ni mogućnosti članova dominantne grupe ne padnu ispod praga adekvatnosti. Ovo posredno i postepeno izravnavanje nadolje koje se ostvaruje na nivou društva je prihvatljiva i nužna cijena koja se plaća za slobodu svih."

• "Čin φ nositelja dužnosti x jeste ili će biti paradigmatski diskriminatoran ako i samo ako: (i) φ ima ili će imati neudaljeni negativni efekat ε na skup osobe(a) V (klauzula negativnog efekta); i (ii) V je ili ċe biti konstituisan u potpunosti ili neproporcionalno od osoba koje jesu (ili se percipiraju kao da su, ili su blisko povezane sa) članovima zaštićene grupe P (klauzula grupnog članstva); i (iii) postoji korelacija između članstva osobe u V i njegovog (istinskog ili percipiranog, ili s njim povezanog) članstva u P (klauzula korelacije); i (iv) činu φ manjka prikladno opravdanje (klauzula opravdanja)."

• "Čin φ nositelja dužnosti x jeste ili će biti kolateralno diskriminatoran ako i samo ako: (i) φ ima ili će imati neudaljeni negativni efekat ε na skup osobe(a) V (klauzula negativnog efekta); i (ii) V je ili ċe biti konstituisan u potpunosti ili neproporcionalno od osoba koje jesu (ili se percipiraju kao da su, ili su blisko povezane sa) članovima zaštićene grupe S koja je srodna grupa zaštićene grupe P (klauzula grupnog članstva); i (iii) postoji korelacija između članstva osobe u V i njegovog (istinskog ili percipiranog, ili s njim povezanog) članstva u S (klauzula korelacije); i (iv) članstvo u grupama P i S ima izražajni značaj (klauzula izražajnosti); i (v) činu φ manjka prikladno opravdanje (klauzula opravdanja)."

• "Tužiteljici je uobičajeno dopušteno da pokaže da je bilo kako diskriminacije između nje i prikladnog uporednika, tako i da je bilo diskriminacije protiv nje. Uporedimo to sa jedinom sistematskom brigom diskriminacijskog prava: smanjivanje i uklanjanje relativne grupne nepogodnosti. Možemo reći da je diskriminacijsko pravo nužno uporedno u svojoj brizi za grupe na sistemskom nivou, ali nije nužno takvo na nižem nivou kada se bavi pojedinačnim slučajevima [...] Ovo objašnjenje se nalazi u priznanju izražajnih negativnih efekata: gotovo svaki primjer uporedne nepogodnosti će rezultirati simpoličkom povredom. U svakom od naših primjera opipljive uporedne štete - poricanje prava glasa osobama sa invaliditetom, mogućnost za takmičenje u plesu istospolnim parovima, i različiti porezi za muslimane - također predstavljaju izražajnu štetu tim žrtvama u apsolutnom smislu. Priznanje izražajne povrede od strane prava ne zahtijeva dokaz da je ta povreda bila uporedna. Zaista, nije čak ni jasno da li je moguće razumno razlikovati uporedne i neuporedne izražajne povrede."

• "[D]iskriminacija je neposredna kada je negativno pogođeni skup V sačinjen u potpunosti od članova zaštićene (ili srodne) grupe. Posredna diskriminacija se događa kada članovi P sačinjavaju V neproporcionalno.

• "Antidiskriminacijska dužnost x jeste da ne čini φ. Primarna pogrešnost diskriminatornog postupanja leži u činjenici da čini da ljudi pate zbog njihovog moralno irelevantnog ili čak vrijednog članstva u grupi. Ta pogrešnost može imati i oblik krivice, zavisno od stanja svijesti diskriminatora. Antidiskriminacijska dužnost štiti dva interesa: ona štiti partikularne interese pojedinaca u izbjegavanju negativnih efekata φ. Ona također promovira interese članova zaštićenih grupa protiv toga da njihova grupa pati od relativne grupne nepogodnosti."

• "Ako osoba ima više 'javni' karakter, njen interes za negativnu slobodu je slabiji, i nametanje [antidiskriminacijske] dužnosti će vjerovatnije biti legitimno. Drugi parametar [u određivanju ko su nositelji antidiskriminacijske dužnosti] jeste optimalnost izbora određenog nositelja dužnosti u ostvarenju cilja (eliminisanju relativne grupne nepogodnosti). To ċe zavisiti od njene sposobnosti da utiče na pristip druge osobe temeljnim dobrima."

• "Antidiskriminacijska dužnost, čak i kad se učinkovito provodi, vjerovatno će imati malo efekta na relativnu grupnu nepogodnost, i u najboljem slučaju sprijeċit ċe njeno širenje. Razlog je jednostavan. Da bi nametanje takve dužnosti bilo legitimno u liberalnoj državi, dužnost se mora odnositi na konkretne radnje i biti senzitivna na njihovu pogrešnost, i ograničena na mali skup nositelja dužnosti. Štaviše, provođenje dužnosti zavisi u velikoj mjeri od dobrovoljnog povinovanja ili od tužbi žrtava koje imaju resurse da finansiraju parničenje. Imajuċi u vidu ova ograničenja, uticaj na trajni, prodorni, i značajni procjep u pogodnostima između grupa vjerovatno će biti mali. To, naravno, neće dužnost učiniti besmislenom. Ona igra važnu ulogu u osiguranju da taj procjep u pogodnostima ne bude širi. Grupna dominacija je samopodržavajuća. Ako dužnost uspije da se otpre njenim ekspanzionističkim pritiscima, biti će uspješna. Ali to tek održava status quo, koji koċi slobodu, čak i kada spriječava njeno pogoršanje. Razmršavanje relativne grupne nepogodnosti zahtijevat će više od uspješne internalizacije antidiskriminacijske dužnosti od njenih nositelja. Ono što se zahtijeva jeste dobra količina afirmativne akcije."