Robert Cover

Robert M. Cover
Rođenje	30. juli 1943.
Smrt	Juli 1986. Middletown, SAD

• "Pravno tumačenje se odvija na polju boli i smrti. Ovo je istinito na više načina. Pravni interpretativni akti signaliziraju i uzrokuju nametanje nasilja nad drugima: sudinica artikulira njeno razumijevanje teksta, i kao rezultat, neko gubi svoju slobodu, svoju imovinu, svoju djecu, čak i svoj život. Tumačenja u pravu također predstavljaju opravdanja za nasilje koje se već dogodilo ili koje se treba dogoditi. Kada su tumači završili svoj posao, oni često iza sebe ostavljaju žrtve čiji su životi rastrgani od ovih organiziranih, društvenih praksi nasilja. Ni pravno tumačenje ni nasilje koje uzrokuje ne mogu biti propisno razumljeni razdvojeni jedni od drugih. Toliko je jasno, iako sve veća literatura koja se zalaže za centralnost interpretativnih praksi u pravu nemarno ga zanemaruje." (Violence and the Word)

• "Pravo je projekcija zamišljene budućnosti nad stvarnošću [...] [N]ormativno građenje svijeta koje čini "Pravo" nikada nije samo mentalni ili duhovni čin. Pravni svijet je izgrađen samo u onoj mjeri u kojoj postoje obaveze koje živote dovode u pitanje." (Ibid.)

• "Mučeništvo nije jedini mogući odgovor grupe koja nije uspjela u prilagođavanju ili prihvatanju dominacije istovremeno dijeleći fizički prostor. Pobuna i revolucija su alternativni odgovori kada uslovi takve akte učine izvodljivim i kada postoji volja ne samo da se umre, već i da se ubije za razumijevanje normativne budućnosti koja se razlikuje od one dominantne sile." (Ibid.)

• "Ali upravo je ovo ugrađivanje razumijevanja političkog teksta u institucionalne oblike djelovanja ono što razlikuje pravno tumačenje od tumačenja književnosti, od političke filozofije, i od ustavne kritike. Pravno tumačenje ili se igra na polju boli i smrti ili je nešto manje (ili više) od prava." (Ibid.)

• "Počet ćemo, onda, ne od onoga što sudije kažu, već od onoga što oni čine. Sudije dijele bol i smrt. To nije sve što čine. Možda to nije ni ono što često čine. Ali oni dijele smrt, i bol. Od John Winthropa do Warren Burgera oni su sjedjeli na vrhu piramide nasilja, dijeleći... / U tome su drugačiji od pjesnika, od kritičara, od umjetnika. Ne vrijedi insistirati na nasilju snažne poezije, i snažnih pjesnika. Čak i nasilje slabih sudija je sasvim stvarno - naivna, ali neposredna stvarnost, za koju nije potrebno tumačenje, niti kritičar da je otkrije." (Ibid.)

• "Ljudi koji djeluju unutar društvenih organizacija koje vrše autoritet djeluju nasilno bez iskustva uobičajenih ograničenja ili uobičajenog stepena ograničenja koje reguliše ponašanje onih koji djeluju autonomno. Kada sudije tumače, oni pokreću agentska ponašanja unutar baš takve institucije ili društvene organizacije. Na jednom nivou može se učiniti da sudije nude, i mogu uistinu to činiti, nude svoje razumijevanje normativnog svijeta njihovoj namjenjenoj publici. Ali na drugom nivou oni pokreću nasilan mehanizam kroz koji značajan dio njihove publike gubi svoj kapacitet da misli i djeluje autonomno." (Ibid.)

• "Pravno tumačenje, prema tome, nikada ne može biti "slobodno"; ono nikada ne može biti samo funkcija razumijevanja teksta ili slova. Niti može biti jednostavna funkcija onoga što tumač drži da je jednostavno čitanje "društvenog teksta", čitanje svih relevantnih društvenih podataka. Pravno tumačenje mora biti sposobno transformirati sebe u djelovanje; ono mora biti sposobno prevladati ograničenja protiv nasilja da bi ostvarilo svoja neophodna djela; ono mora biti sposobno skupiti dovoljnu mjeru nasilja da odvrati odmazdu i osvetu. / Da bi održalo ove kritične karike u efektivnom nasilnom ponašanju, pravno tumačenje mora refleksivno uzeti u obzir svoju sopstvenu društvenu organizaciju. U takvoj refleksiji, tumač na taj način predaje nešto od svoje nezavisnosti uma i autonomije prosuđivanja, jer pravno značenje koje bi neki hipotetički Herkules (Hiporkules) mogao konstruisati iz mora našeg pravnog i društvenog teksta je samo jedan element u institucionalnoj praksi koju zovemo pravo. Koherentno pravno značenje je element u pravnom tumačenju. Ali to je element koji je potencijalno u napetosti sa potrebom stvaranja efektivnog djelovanja u nasilnom kontekstu. Ni efektivno djelovanje niti koherentno značenje ne mogu biti održani, odvojeno ili zajedno, bez cjelokupne strukture društvene saradnje. Stoga, pravno tumačenje je forma povezanog tumačenja, povezanog ujedno sa praktičnom primjenom (sa djelima koje implicira) i ekologijom jurisdikcijskih uloga (uslova efektivne dominacije). Poveznice su recipročne. Jer djela društvenog nasilja kao što ih znamo također zahtijevaju da budu činjena razumljivim - da budu ujedno subjekt tumačenja i specijaliziranih i ograničenih formi ponašanja koje su "uloge". I ponašanje unutar uloga koje očekujemo ne mogu niti postojati bez tumačenja koja objašnjavaju ionako besmislene obrasce snažnog djelovanja i nedjelovanja, niti biti razumljiva bez razumijevanja djela za koja su stvorena da učine ostvarivim." (Ibid.)

• "Sada se javlja pitanje, šta je istinski čin pravnog tumačenja? Hipotetičko razumijevanje jednog uma postavljenog u, istina, hipotetičku poziciju da ima mogućnost da sam donese konačne presude? Ili stvarni proizvodi sudija koji djeluju pod ograničenjima potencijalnog grupnog nadzora svih odluka koje oni treba da učine stvarnim kroz kolektivno nasilje? Jedinstvena odluka hipotetičkog Herkulesa vjerovatnije će biti razgovijetnija i koherentnija nego kolektivna odluka mnogo sudija koji mogu činiti kompromise da bi došli do te odluke. Ali Hiporkules ne nosi niti može nositi silu kolektivnog nasilja. Ovaj nedostatak je imanentan definiciji pravnog tumačenja kao mentalne aktivnosti osobe radije nego nasilne aktivnosti organizacije ljudi. Pa da budemo izričiti. Ako se čini gadnom pomisao da su smrt i bol u centru pravnog tumačenja, neka tako i bude. Ne bi bilo bolje da postoji samo zajednica argumenata, čitatelja i pisaca tekstova, tumača. Dokle god su smrt i bol dijelovi našeg političkog svijeta, neophodno je da oni budu u centru prava. Alternativa je istinski neprihvatljiva - da oni budu unutar naše politike ali izvan discipline pravila kolektivnih odluka i pojedinačnih napora da se ostvare ishodi kroz ta pravila. Činjenica da zahtijevamo više glasova nije, onda, slučajnost ili naročitost naših pravosudnih pravila. To je imanentno kakav god je uspjeg moguć u pripitomljavanju nasilja." (Ibid.)

• "Počinitelj i žrtva organizovanog nasilja proći će kroz bolno različita značajna iskustva. Za počinitelja, bol i strah su udaljeni, nestvarni, i najvećim dijelom nepodijeljeni. Oni, prema tome, gotovo nikada nisu dio interpretativnog artifakta, kao što je sudska presuda. S druge strane, za one koji nameću nasilje opravdanje je važno, stvarno i pažljivo kultivirano. Suprotno, za žrtvu, opravdanje nasilja opada u stvarnosti i značaju u porporciji sa nadmoćnom stvarnošću bola i straha kojeg je pretrpjela. / Između ideje i stvarnosti zajedničkog značenja pada sama sjenka nasilja prava." (Ibid.)