Otvori glavni meni
Razumijevanje institucija
Autor
Francesco Guala
filozofski spis
Originalni naziv
Understanding Institutions
Datum izdavanja
2016.



  • "Samim pravilima manjka moć da utječu na ponašanje, ali zajedno sa ispravnim sistemom poticaja i vjerovanja, ona mogu uticati na ponašanje velike grupe pojedinaca. Institucije su, ukratko, pravila za koja su ljudi motivisani da ih slijede."


  • "Poenta je da je jedna stvar biti priznat kao novac u sistemu folk klasifikacije; druga je stvar biti novac. Prvo ne implicira drugo, suprotno onome što teorija konstitutivnog pravila sugeriše. Folk klasifikatorne prakse su u principu sasvim irelevantne. Ono što je bitno nije tip vjerovanja koje ljudi imaju o određenoj klasi entiteta (uslovi za koje oni vjeruju da ih entiteti moraju zadovoljiti da bi pripadali toj klasi), već šta rade s njima tokom društvene interakcije [...] Razdvajanje funkcija od namjera naroda slijedi iz činjenice da su institucije sistemi regulativnih pravila. A za bilo koji pojedinačni skup pravila ne postoji garancija da će pravila biti sposobna da ostvare svoje namjeravane ciljeve."


  • "Članstvo u institucijalnoj vrsti [...] nije tek konvencionalna stvar. Konvencije igraju ulogu, ali samo u izvoru sredstava koja koordiniraju djelovanjima i vjerovanjima. Izbor tih sredstava može biti proizvoljan, unutar određenih granica, ali nije suštinski za uspostavljanje institucionalnih vrsta. Istinski važna svojstva - ona koja pretvaraju token primjere papira u novac, na primjer - nisu uopće konvencionalna: to su funkcionalna svojstva, i ona uključuju činjenice poput vjerovatnoće da će drugi prihvatiti papirne novčanice u zamjenu za dobra i usluge. Ove činjenice pak zavise od drugih činjenica poput broja novčanica u opticaju u ekonomiji, ekonomskom rastu, ili vojnoj moći države. Kolektivna držanja prema samoj vrsti nisu ni nužna ni dovoljna za konstituciju novca. / Postoji slabiji, trivijalniji smisao po kojem konvencionalizam važi na tek lingvističkom nivou. Ne možemo pogriješiti u zvanju X novcem, ako X ispunjava sve uslove koje prihvatamo kao dovoljne za onu vrstu stvari koje narod zove 'novcem': naš izbor jezika, ili kako klasificiramo stvari u svrhe svakodnevne interakcije i komunikacije, zaista jeste konvencionalna stvar. Ali ono što novac jeste - priroda K-a i člnastvo u K - nije uopće konvencionalno. Zadovoljavanje kakvih god uslova narod uzima da su dovoljni za to da se bude novac nužno ne pretvara X u primjer novca, osim ako se drugi značajni uslovi ne zadovolje. I stoga, suprotno tome, mnoge stvari koje ne zadovoljavaju kolektivno prihvaćene uslove mogu zaista biti novac. / Pozdravimo se od teze [ontološke] zavisnosti, onda, bez bilo kakvog žala, jer ono što se ubraja kao institucionalna vrsta je nezavisno od našeg držanja prema samoj vrsti."


  • "[S]vojstva društvenih vrsta ili institucija moraju se otkriti a posteriori, sredstvima empirijskog istraživanja. To nije nešto što možemo znati tek učestvovanjem u društvenoj praksi, kao što su tvrdili neki filozofi. Tvrdio sam i da realizam ide s nekim troškom: jedna od implikacija je da možemo pogriješiti oko društvenih vrsta."


  • "[D]ruštveni entiteti su stratificirani na različitim ontološkim nivoima, te trebamo te nivoe razlikovati. Problem, barem što se tiče institucija, jeste da društveni naučnici nisu razvili taksonomiju, i stoga terminologiju, koja dopušta da pravimo jasne razlike. Koristeći izraze "institucionalna-vrsta" i "institucionalni-primjer" ja pokušavam razlikovati različite nivoe ontološke analize koristeći ograničene lingvističke resurse savremene filozofije i društvene nauke."


  • "Ovo je ekspertiza sudova: da ustanove da li je određeni zakon usklađen sa drugim (temeljnijim) pravnim konceptima ili principima. Možemo naći isto rasuđivanje u mnogim temeljnim odlukama ustavnih sudova širom svijeta: nakon što je određeni princip inkorporisan u ustav (pravo na život, smrt, rođenje, govor, glas, pasivno biračko pravo, brak, itd.) građani delegiraju sudovima sve odluke koje se tiču usklađenosti određenih dijelova zakonodavstva sa tim višim principima. Takve odluke su normativne u smislu da se oslanjaju na ekspertizu sudova u tumačenju i primjeni temeljnih političkih i moralnih principa, ali također i u smislu da se tiču regulacije ponašanja ljudi kroz formalne norme inkorporisane u pravne zakonike. Ono što oni ne čine jeste rješavanje ontoloških pitanja koja se tiču braka, demokratije, prokreacije, ili života i smrti, kao društvenih ili prirodnih vrsta."


  • "Normativni faktori utiču na odluke koje se tiču identiteta primjera [token] institucija, naravno, ali posredno i samo u onoj mjeri u kojoj su institucije inkorporisane i regulirane pravom. Normativni obziri ne mogu i ne trebaju uticati na ontološke ili naučne debate o institucionalnim vrstama, jer pravni, moralni, i politički eksperti nemaju epistemski autoritet u tom polju. Sudija koji je obrazovan da tumači pravo nema znanje i ekspertizu da odredi da li je određeno psihološko stanje ono biološkog života ili smrti, na primjer. Slično tome, on nema sposobnost da presuđuje da li je određeni ugovor specifični primjer općenitije vrste institucije poput braka (zbog toga sudije traže savjet vještaka poput doktora ili antropologa). Ono što sudija može uraditi jeste da presudi da li je uvođenje određenog koncepta u naše zakonodavstvo kompatibilno sa višim principima koji su kodifikovani u ustavu. / Naravno, bilo bi neiskreno pretvarati se da sudske odluke ne utiču na način na koji ljudi predstavljaju instituciju braka, ili pojmove koje koriste kada govore o istospolnim zajednicama. Takve odluke utiču značajno kako na naše društvene prakse (koliko gayeva i lezbejki izabire da uđe u brak) i naše simboličke reprezentacije (da li vidimo istospolne zajednice tek kao još jednu verziju braka ili kao zajednicu sasvim drugačije vrste). Da to nije slučaj žustre kontroverze oko takvih odluka bile bi neshvatljive. Ali pravne odluke utiču samo na zbiljske reference (kakva pravila ljudi slijede ovdje i sada) i stereotipe (folk teorije) povezane sa društvenim pojmom. Nasuprot, to ne utiče na ekstenziju pojma, jer je to određeno faktorima koje ni jedan sud nema moć da promijeni. Uticaj sudskih odluka u interakciji je sa trenutnim društvenim praksama i sa normativnim ubjeđenjima ljudi. Nakon što zakonodavno tijelo odluči da se ugovorni odnos između članova istog spola smije zvati 'brak', pojedinačni građani i dalje imaju pravo da vjeruju i tvrde da je heteroseksualni brak jedini legitimni koncept braka - to jeste, da je to jedini koncept koji treba biti priznat pravom. Ali ako to čine, moraju biti spremni da promijene ustavne principe koji trenutno štite građane njihove države od diskriminacije. Štaviše, ljudi imaju pravo da tvrde da je heteroseksualni brak njihov preferirani pojam braka, ili da je to jedini pojam braka koji je u skladu sa njihovim religijskim vjerovanjima. Ali ni jedan sud ili normativna ubjeđenja naroda ne određuju šta je brak kao društvena institucija. Tvrdnja da je heteroseksualni brak jedini tip braka kao društvene vrste mora biti presuđeno od strane naučnih eksperata koji su sposobni da ocjene tu tvrdnju u svjetlu najboljih teorija i empirijskih podataka koji su trenutno dostupni."