Otvori glavni meni
Rasprava o miru i nasilju
Autor
Nerzuk Ćurak
geopolitički spis
Originalni naziv
Rasprava o miru i nasilju: (geo)politika rata - (geo)politika mira - studije mira
Datum izdavanja
2016.



  • "Mirovni ugovor iz američke vojne baze nametnuo se kao krucijalni politički pojam čiji se sadržaj ne može nadvladati. To znači da se građanima Bosne i Hercegovine Mirovni sporazum nudi kao čisti nezaborav. A, parafrazirajmo Borgesa, ako je nešto nezaboravno, ljudi ne mogu misliti ni na šta drugo. Dejtonski sporazum je nezaboravljujući ugovor, čiji oktrojitelji opetovano šalju poruke da se zemlja ne može misliti u drugom ključu nego samo i samo u ključu dejtonske klinike na kojoj vlada epidemija nacionalističke zaraze koja se ne može zaustaviti jer je u klinici sve sumnjivo, osim nacionalizma. Samo je nacionalizam neproblematičan, te je uspio preko svojih ključnih političkih i intelektualnih aktera promovirati kritiku nacionalizma kao najgori oblik nacionalizma (?!?), dosljedno uskraćujući mogućnost da se bilo koja kritička opservacija nacionalizma (čak i ona koja dosljedno razobličuje ne samo secesijske nego i unitarnograđanske tipove nacionalizma) motri kao ideološki opozit nacionalističkim teorijama i praksama." (Iza Deytona: godine poslije)


  • "Pokušajmo kroz figuru duha i slova Daytona intervenirati u područje iracionalnih politika kako bismo stvorili uvjete da demontiramo najveću podvalu koja se nudi građanima Bosne i Hercegovine. Ta podvala sadržana je u ambiciji da BiH za sva vremena ostane dejtonska država, odnosno država kojoj je zabranjena bilo koja promjena. Kada bi taj stav bio racionalan, to bi značilo, ako poopćimo taj deterministički princip, da u svijetu od trenutka nastanka država nije bilo nikakvih unutrašnjih promjena u samim državama. Takav princip značio bi da je svaka država svojim institucionalnim dizajnom uvijek na svom početku, da, bez obzira na zahtjeve života, ostaje u svojoj natalnoj fazi, i da je ta natalna faza jedina faza egzistencije države od početka pa do eventualnog kraja. Da argumentacija o nepromjenjivosti Daytona ima ikakvog logičkog i političkog smisla, krajnja posljedica takvog stava bila bi, u univerzalnoj ravni, nepostojanje Daytona. Taj ugovor ne bi bio moguć, do njega ne bi bilo moguće doći budući da su sve države uvijek na početku svoje egzistencije, pa bi Srbija bila na početku svoje državnosti, SAD također, Francuska također, Rusija također..., dakle ni na koji način ne bi mogli participirati u jednom međunarodnom dokumentu koji je konstituiran s unutrašnjom svrhom - da bude početak a ne kraj emancipacije jedne političke zajednice kao što je Bosna i Hercegovina. Upravo je na tragu ove logičke i političke inkoherencije i rezoniranje koje ima za cilj da slovo Daytona učini nepromjenjivom i vječnom kategorijom [...] De facto, višegodišnjim insistiranjem na slovu Daytona degradira se intencija njegovog duha - da bude promijenjen jer ne može biti politički realiziran. insistiranje na slovu Daytona je destrukcija slova Daytona, koje je struktuirano tako da hoće da bude promijenjeno. Njemu samo život daje smisao jer život svemu daje smisao: to je najniži nivo smislenosti - funkcionalna biologija. Insistiranje na Daytonu kao zlatnom teletu vodi ka konstrukciji nasilja kao identitetskoj tačci BiH danas i u budućnosti zato što je nepromjenjivost Daytona nasilje samo po sebi, nasilje kao prirodno stanje. A iz prirodnog stanja valja izaći, čega je i Kant bio svjestan, mada smo danas u onoj fazi koju balibarovski možemo označiti nelagodom - ne znamo iz čega izaći." (Ibid.)


  • "[B]iH od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta. Da li to znači da BiH od nestanka iz svijeta državs čuva samo činjenica da iznutra stvarno nije država?" (Ibid.)


  • "Bosna i Hercegovina je na vrlo skliskom terenu: autentično onemogućena da bude država, ona ne može prestati biti država. U takvoj šizofrenoj ambijentalnosti, u frustrirajućoj napetosti između toga da bude i toga da ne bude, odvija se povijest naše sadašnjosti. Nažalost, naša sadašnjost pripada pretpovijesnom dobu, dobu leda, jer BiH jedina je zemlja u Evropi kojoj se, frustrirajućom logikom aneksionog ustava, zabranjuje promjena. I kao što se u Sto godina samoće pukovnik Aurelijano Buendija sjeća onog dalekog popodneva kada ga je otac poveo da, kao čudo neviđeno, upozna led [...] tako će i u BiH dolaziti ljudi s raznih strana svijeta da vide politički mirakl: zemlju zaleđenu u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson, zemlju u kojoj su entiteti svete krave, nepromjenjive kategorije, čak i po cijenu redukcije naših života na goli život, na Agambenovog homo sacera. Pristati na ideju nepromjenjivosti mirovnog sporazuma znači pristati na budućnost koju će oblikovati čemer sadašnjosti. Ime naše budućnosti je gora sadašnjost." (Ibid.)


  • "Nema nikakve sumnje: BiH oblikovana mirovnim ugovorom iz Ohija proizvod je vojnopolitičkog uma SAD-a." (Ibid.)


  • "[E]U je naivno pristala da političku zajednicu koja može ići naprijed tek uz ključnu asistenciju Washingtona preuzme od Washingtona, a zna da nema instrumente da se ponaša kao Washington. Tako dolazimo do zaključka da je EU ključni generator nemogućnosti BiH da uđe u Evropsku uniju." (Ibid.)


  • "Budimo nerealni, tražimo moguće. A šta je moguće? Promjena paradigme: nužno je stvoriti konsenzus o izgradnji decentralizirane političke zajednice koja je samoodrživa i koja nudi mogućnost građanske odanosti. To je moguće uraditi tako što ćemo, uz najčvršći zagrljaj Washingtona i Bruxellesa, napraviti još decentraliziraniju državu, ako treba najdecentraliziraniju državu u svijetu država. Taj veliki dar građanima BiH - izgradnja decentralizirane države, obaveza je za one koji se protive promjeni iako njome najviše dobijaju." (Ibid.)


  • "Kontinuirana mogućnost različitog tumačenja Ustava, bez želje aktera da različita tumačenja dovedu do višeg nivoa konsenzualne spoznaje o izgradnji države, ozbiljan je problem. Naglašena neobaveznost u tumačenju Ustava posljedica je američkog pragmatističkog pristupa koji je računao na izgradnju države uz kontinuirani američki pritisak, što je trebalo, bez obzira na labavost ustavne norme, dovesti do jačanja države kao građanskog servisa koji nam nedostaje [...] Upravo je mogućnost različitog tumačenja Ustava, pa i odluka Ustavnog suda BiH, onaj bitni razlog koji onemogućuje povlačenje institucija međunarodne zajednice, jer Ustavni sud je daleko od dostizanja odlučivačke razine OHR-a, koji, iako rijetko djeluje oktroirajuće, u pozadini svoga statusa ima djelujuću potenciju. Onu potenciju koja mu omogućuje stvaranje uvjeta za jedinstveno tumačenje ustavne norme, odnosno OHR ima pravo da zaštiti dejtonski Ustav, ali ne ad hoc, nego unaprijed i komprehenzivno [...]." (Ibid.)


  • "Sa stanovišta moralne neutralnosti ili pak čiste znanosti koja sama sobom proizvodi neku višu svrhu, pristup koji u proizvodnji najvišeg pravnog akta više računa na povijesnokonfliktni logos bosanskohercegovačke konsocijacijske egzistencije nego na ukupnost diskursa o pravu, može se izložiti naglašenoj kritičkoj osudi, ali takva kritika, zanemarujući snagu etnonacionalističkog političkog Levijatana, de facto, priziva status quo jer zaboravlja da ono što je stvoreno u umu nikada se ne može ostvariti kao čista umnost. Da može, vratimo se Šekspiru, onda bi straćare bile dvorci a prosjaci bi bili kraljevi. S druge strane, apsolutno robovanje tzv. realnosti koja nas priječi da mislimo pravnu stečevinu izvan ambijentalnosti proizvedene nasiljem ukida budućnost kao mogućnost drugačiju od organizirane anarhije koju živimo unutar dejtonskog surogata države." (Domovina je i pravno pitanje)


  • "Dejtonska Bosna i Hercegovina [...] država [je] s posebnim potrebama. Njena posebna potreba je da bude država međunarodne zajednice. Ako međunarodna zajednica hoće da dejtonska BiH bude država, instrumente internacionalne politike nužno je radikalizirati." (Mnoštvo)


  • "Politička desnica, znajući da socijalna pravda nije njen iskonski teren, insistira na etnokulturnoj pravdi." (Ibid.)


  • "Politički akteri na ljevici kao da potvrđuju nestanak vrijednosne razlike između različitih političkih ideologija jer je u dejtonskoj političkoj instalaciji postalo moguće da nominalne stranke ljevice zagovaraju neoliberalne obrasce u kombinaciji s entitetskocentrističkim i unitarističkim etnonacionalizmom, te da u političkom djelovanju, prije svega rukovodstva lijevih stranaka, klijentelizam, poslušništvo, i autoritarizam odnesu prevagu nad emancipatorskim potencijalom lijeve strane historije. Dapače, najgore naslijeđe jednopartijskoig socijalizma - odanost vođi, vaninstitucionalna favorizacija obavještajno-sigurnosnih mreža, izgon neistomišljenika iz partijskog registra, pomiješalo se s egoističkim porivom za škudama i provincijskim pristajanjem na neke forme nacionalizma, što je u konačnici dovelo do društvene regresije jer su one političke opcije od kojih se očekivala socijalna pravednost duboko zaglibile u povijesnu izdaju proletera."