Prilog jevrejskom pitanju

Prilog jevrejskom pitanju
Autor	Karl Marx
Originalni naziv	Zur Judenfrage
Datum izdanja	1844.

• "Čovjek se politički emancipira od religije na taj način što je iz javnog prava protjeruje u privatno pravo. Ona nije više duh države, gdje se čovjek — iako na ograničen način, pod posebnim oblikom i u posebnoj sferi — ponaša kao rodno biće u zajednici s drugim ljudima, ona je postala duh građanskog društva, sfere egoizma, bellum omnium contra omnes. Ona nije više suština zajednice, nego suština razlike. Ona je postala izraz odvajanja čovjeka od njegove zajednice, od samoga sebe i od ostalih ljudi — što je prvobitno i bila. Ona je samo još apstraktno ispovijedanje posebne izopačenosti, privatne mušičavosti, samovolje. Beskonačna rascjepkanost religije, u Sjevernoj Americi npr., daje joj već izvana oblik sasvim individualne stvari. Ona je potisnuta u sferu privatnih interesa i prognana iz zajednice kao zajednice. Ali ne treba se zavaravati o granici političke emancipacije. Razdvajanje čovjeka na javna i privatna čovjeka, premještanje religije iz države u građansko društvo, to nije stepen, nego dovršenje političke emancipacije, koja zbiljsku religioznost čovjeka isto tako ne ukida, kao što niti ne težida je ukine."

• "Droits de l'homme, prava čovjeka, razlikuju se kao takva od droits du citoyen, od građanskih prava. Ko je taj homme koji je različit od citoyena? Niko drugi već član građanskog društva. Zašto se član građanskog društva naziva 'čovjekom', čovjekom uopće, zašto se njegova prava nazivaju čovjekovim pravima? čime objašnjavamo ovu činjenicu? Odnosom političke države prema građanskom društvu, suštinom političke emancipacije. / Prije svega konstatirajmo činjenicu da takozvana prava čovjeka, droits de l'homme, za razliku od droits du citoyen, nisu ništa drugo već prava člana građanskog društva, tj. egoistična čovjeka, čovjeka koji je odijeljen od čovjeka i zajednice [...] Dakle, nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju. Daleko od toga da je čovjek bio u njima shvaćen kao rodno biće; naprotiv, sam rodni život, društvo, pojavljuje se kao vanjski okvir individuuma, kao ograničenje njihove prvobitne samostalnosti. Jedina veza koja ih ujedinjuje jeste prirodna nužnost, potreba i privatni interes, čuvanje njihova vlasništva i njihove egoistične ličnosti. / Zagonetno je već to što jedan narod koji se upravo počinje oslobađati i obarati sve barijere između različitih članova naroda, koji počinje osnivati političku zajednicu, što takav narod svečano proklamira prava egoistična čovjeka, izdvojena od svojih bližnjih i zajednice (Déclaration de 1791), štaviše, tu proklamaciju ponavlja u trenutku kada samo najherojskije samoodricanje može spasti naciju i koje se stoga imperativno zahtijeva u trenutku kad žrtvovanje svih interesa građanskog društva mora biti postavljeno za dnevni red i kad egoizam mora da bude kažnjen kao zločin (Déclaration des droits de l'homme etc. de 1793). Ova činjenica postaje još zagonetnija kad vidimo da su politički emancipatori degradirali državno-građanski život, političku zajednicu, čak do običnog sredstva za očuvanje ovih takozvanih čovjekovih prava, dakle, da je citoyen proglašen slugom egoističnog homme-a, da je sfera u kojoj se on ponaša kao društveno biće degradirana ispod sfere u kojoj se on ponaša kao djelomično biće, napokon, da se ne smatra pravim i istinskim čovjekom čovjek kao citoyen, nego čovjek kao bourgeois."