Pravo kao društveni sistem

Pravo kao društveni sistem
Autor
Niklas Luhmann
spis sociologije prava
Originalni naziv
Das Recht der Gesellschaft
Datum izdavanja
1993.

• "Kada smo došli do pitanja kako se pravo može izdvojiti, možemo sada otkriti naše karte. Pitanje se može riješiti ako uspijemo u opisivanju prava kao autopoetičkog, samo-razlikujućeg sistema. Teorija dizajna ovog tipa implicira da sâmo pravo proizvodi sve razlike i koncepte koje koristi, i da unija prava nije ništa do činjenica ove samoprodukcije, ove "autopoezije". Društvo, onda, mora biti viđeno kao okolina koja tavku samo-produkciju prava čini mogućom i, štaviše, toleriše je. Možemo koristiti i izraz "ohrabruje" umjesto "toleriše", ako želimo. Iako je jedna tipična primjedba ovoj teoriji dizajna da zastupa potpunu izolaciju prava od društva, tip pravničkog solipsizma, zaista je suprotno tačno." (1, III)

• "Pravo nema obavezujuću snagu." (1, IV)

• "[P]ravni sistem je podsistem društvenog sistema utoliko što koristi modus operacije komunikacije, to jeste, da ne može učiniti ništa do uokviriti forme (rečenice) u medij značenja uz pomoć komunikacije. Uspjeh je društvnog sistema da je to postalo moguće, i da je duga društveno-kulturna evolucija to učinila očitim. Ovaj uspjeh, na primjer, pruža pravnom sistemu garancije da ni papir ni tinta, ni ljudi ni drugi organizmi, ni sudnice i njihove sobe ni telefoni ili računari ne budu dio sistema. Društveni sistem je već konstituisao ovu granicu. Oni koji pokušavaju komunicirati sa njihovim telefonima ("prestani zvoniti, telofonu!") pogrešno razumijevaju sisteme; možemo komunicirati ne sa, već samo uz pomoć telefona."

• "Samo sâmo pravo može reći šta je pravo." (2, II)

• "Pravo je historijska mašina u smislu da svaka autopoietička operacije mijenja sistem, mijenja stanje mašine, i stoga stvara promjenjen uslove za sve dalje operacije." (2, V)

• "Samo komunikacija usmjerena na kôd pripada istinskom pravnom sistemu, samo te komunikacije koje preuzimaju pripisivanje vrijednosti "zakonito" i "nezakonito"; jer tek komunikacije te vrste traži i preuzima rekurzivno umreženje u pravnom sistemu; tek komunikacija ove vrste koristi kodiranje kao formu za svoju autopoietićku otvorenost i kao uslov za dalje komunikacije u pravnom sistemu." (2, V)

• "[S]amo pravni sistem može izvšiti svoje sopstveno zatvaranje, reproducirati svoje operacije, i definisati svoje granice, i ne postoji drugi autoritet u društvu koji može istači: ovo je zakonito i ovo je nezakonito." (2, V)

• "[P]ravu ne treba hijerarhijska struktura za njegove operacije, koje bi imale funkciju garantovanja jedinstva prava upućujući na vrhovnu normu (temeljnu normu), vrhovni zakon (ustav), ili vrhovnu instancu." (2, V)

115