Pravo, sloboda i moralnost

Pravo, sloboda i moralnost
Autor	H. L. A. Hart
Originalni naziv	Law, Liberty and Morality
Datum izdanja	1963.

• "Mislim da je sasvim nejasno zašto primoravanje osobe pod prijetnjom pravnih kazni da se prilagođava moralnim zahtjevima - recimo u pogledu njenog seksualnog ponašanja - treba da se tretira kao da mu osigurava blagostanje ili dobro bilo koje vrste. Ovo je ozbiljno pitanje kako god da se moralnost definisala; ali, naročito je ozbiljno ukoliko se moralnost u pitanju identificira kao široko i snažno podržane konvencije određenog društva. Da li je gola činjenica da kada čovjek odstupa od bilo kojeg prihvaćenog moralnog kodeksa, što u ovom kontekstu Lord Devlin razumijeva pod moralnošću, to se treba smatrati samo po sebi kao neka vrsta povrede po njega? Bilo bi neobično misliti da kada crni čovjek Južne Afrike odbije da se povinuje moralnom kodeksu aparthejda, ili kada indijska žena odbije da se povinuje satiju kada se to smatralo njenom moralnom dužnošću, da time sebi čine "moralnu" povredu, i isto se naravno odnosi i na homoseksualce gdje preovladavajuća društvena moralnost zabranjuje takav oblik seksualne aktivnosti. Sigurno, ukoliko "moralno blagostanje" i "moralna povreda" imaju ikakvo značenje i nisu samo proizvoljno korišteni kao sinonimi za usklađivanje sa i odstupanje od društvene moralnosti, mora postojati neki kriterij "povrede" koji je nezavisan od (navodne) nemoralnosti ponašanja. Ako ga nema, ne postoji argument da, dosljedno, oni koji prihvataju "fizički paternalitet" moraju prihvatiti izvršenje društvene moralnosti kao osiguranja moralne dobrobiti ili spriječavanja moralne povrede subjekta." (Predgovor)

• "[Predmet ovih predavanja] tiče se pravne provedbe moralnosti [i to:] Da li činjenica što je određeno ponašanje zajedničkim standardom nemoralno dovoljno da opravda činjenje tog ponašanja pravno kažnjivim? Da li je moralno dopušteno da se moralnost kao takva provodi? Da li nemoralnost kao takva treba biti zločin?" (Pravno provođenje moralnosti)

• "[P]itanje je oko moralnosti, ali važno je primijetiti da je to po sebi i pitanje o moralnosti. To je pitanje da li je provođenje moralnosti moralno opravdano [...]" ( Pozitivna i kritička moralnost)

• "[T]reba razlikovati "pozitivnu moralnost", moralnost istinski prihvaćenu i dijeljenu u određenoj društvenoj grupi, od općih moralnih principa korištenih u kritici stvarnih društvenih institucija uključujući pozitivnu moralnost. Mogli bismo nazvati takve opće principe "kritička moralnost" i reći da je naše pitanje ono kritičke moralnosti o pravnom provođenju pozitivne moralnosti. Drugi aspekt našeg pitanja vrijedan pažnje je jednostavno da je to pitanje opravdanja. Pitajući ga mi smo privrženi u najmanju ruku općem kritičkom principu da korištenje pravne prinude od bilo kojeg društva zahtijeva opravdanje kao nečega prima facie nepoželjnog što se toleriše samo iz razloga drugog kompenzacijskog dobra." (Pozitivna i kritička moralnost)

• "Naravno, izmjena Millovih principa je nužna, ukoliko se oni žele prilagoditi pravilima krivičnog prava o kojima raspravljamo ili drugim primjerima paternalizma. Ali izmjenjeni principi ne bi napustili primjedbu korištenja krivičnog prava samo s ciljem provođenja pozitivne moralnosti. Oni bi samo trebali istači da je povređivanje drugih nešto što bi još trebali nastojati spriječiti koristeći krivično pravo, čak i kada žrtve pristanu ili učestvuju u radnjama koje im štete. Zanemarivanje razlike između paternalizma i onoga što sam nazvao pravnim moralizmom je važna kao forma općenitije greške. Često se pretpostavlja da ukoliko zakon nije osmišljen da zaštiti jednog čovjeka od drugog njegovo jedino obrazloženje može biti da je osmišljeno da kažnjava moralnu zloću ili, riječima Lorda Delvina, da "provodi moralne principe". Prema tome, često se ističe da zakoni koji kažnjavaju okrutnost prema životinjama mogu biti objašnjeni samo na taj način. Ali svakako je razumno, kako kao objašnjenje izvornih motiva koji su inspirisali takvo zakonodavstvo, ali i kao isticanje cilja za kojeg se općenito drži da je vrijedan ostvarivanja, reći da se ovdje zakon tiče patnje, iako samo životinja, radije nego nemoralnosti njihovog mučenja. Svakako da niko ko podržava ovakvo korištenje krivičnog prava nije konzistentno obavezan da prizna da pravo može kažnjavati forme imoralnosti koje ne uključuju nikakvu patnju bilo kojeg svjesnog bića." (Paternalizam i provođenje moralnosti)

• "[P]itanja "Kakva vrsta ponašanja se može opravdano kazniti?" i "Koliko strogo trebamo kažnjavati različite prekršaje?" su različita i nezavisna pitanja". (Moralna gradacija kažnjavanja)

• "Važno je primijetiti da ukoliko, u slučaju bigamije, pravo interveniše s ciljem zaštite vjerskog senzibiliteta od uvrede javnim činom, bigamist se ne kažnjava ni zbog toga što je nevjernik niti što je nemoralan, već što predstavlja neugodnost. Jer pravo se često tiče uvredljivosti drugima koje javno ponašanje jednog može prouzročiti, ne zbog nemoralnosti njegovog privatnog ponašanja, koje, u večini država, ono ostavlja u potpunosti nekažnjivim [...] Primjer bigamije ukazuje na potrebu razlikovanja između nemoralnosti prakse i njenog aspekta kao javno uvredljivog čina ili smetnje." (Privatna nemoralnost i javna nepristojnost)

• "[P]ravo da se bude zaštičen od tjeskobe koja je nerazdvojiva od samog saznanja da drugi djeluju na načine koje ti smatraš pogrešnim, ne mogu se prihvatiti od bilo koga ko priznaje ličnu slobodu kao vrijednost. Jer, proširenje utilitarističkog principa da prinuda može biti korištena da zaštiti ljude od povrede, tako da uključuje zaštitu ljudi od ovakve vrste tjeskobe, ne može tu stati. Ako je povreda slučaj tjeskobe u vjerovanju da ono što drugi čine je pogrešno, također je slučaj tjeskobe u vjerovanju da drugi čine ono što ti ne želiš da oni čine. Kažnjavanje ljudi jer izazivaju ovakvu vrstu tjeskobe bilo bi ravno njihovom kažnjavanju samo iz razloga što se drugi protive tome što oni čine; i jedina sloboda koja bi mogla supostojati sa ovim proširenjem utilitarističkog principa jeste sloboda da se čine one stvari kojima niko ozbiljno ne prigovara. Takva sloboda je očito bezvrijedna. Priznavanje pojedinačne slobode kao vrijednosti uključuje, u minimumu, prihvatanje principa da pojedinac može činiti šta želi, čak i ako drugi padnu u tjeskobu kada doznaju šta je to što on čini - osim, naravno, ukoliko ne postoje neki drugi dobri osnovi za njegovu zabranu. Nijedan društveni poredak koji prizanje pojedinačnoj slobodi ikakvu vrijednost ne može istovremeno dodjeljivati pravo na zaštitu od tjeskobe koja je opisana." (Privatna nemoralnost i javna nepristojnost)

• "Prema umjerenoj tezi, zajednička moralnost je cement društva; bez nje postojale bi skupine ljudi, ali ne i društvo [...] U ovom smislu kršnje moralnog principa je povreda "protiv društva u cjelini", i društvo može koristiti pravo da sačuva svoju moralnost, kao što ga koristi da osigura bilo šta drugo što je bitno za njegovo postojanje [...] Suprotno od toga, ekstremna teza ne gleda na zajedničku moralnost kao da ima čisto instrumentalnu vrijednost analognu uređenoj vladavini, i ne opravdava kažnjavanje nemoralnosti kao korak prema, što je slučaj sa kažnjavanjem izdaje, očuvanju društva od raspada i sloma. Umjesto toga, provođenje moralnosti smatra se predmetom vrijednosti, čak i kada nemoralni akti nikog ne povrijeđuju neposredno, ili posredno slabljenjem moralnog cementa društva." (Umjerena i ekstremna teza)

• "[Č]ini se da se lord Delvin kreće od prihvatljive tvrdnje da je neka zajednička moralnost neophodna za postojanje bilo kojeg društva, do neprihvatljive tvrdnje da je društvo identično sa svojom moralnošću kakva ona jeste u bilo kojem trenutku historije, tako da je promjena u njegovoj moralnosti ravna uništenju društva." (Umjerena i ekstremna teza)

• "[D]va aspekta provođenja [prava]: prvi je onaj prinude i sastoji se u osiguranju, prijetnjom pravne kazne, da ljudi čine ili se uzdrže od činjenja od onoga što pravo nalaže ili zabranjuje; drugi je onaj stvarne kazne onih koji su prekršili zakon [...] [M]ogu se preuzeti koraci koji će činiti nepoštivanje prava nemogućim ili teškim, i tako ga osujetiti radije nego kazniti [...] Dalji pravni aspekt provođenja prava jeste korištenje pritiska da se potaknu oni koji istinski učestvuju u kršenju prava ili prijete da će to učiniti, da prestanu." (Vrste provođenja)

• "[T]amo gdje nikakva povreda neće biti spriječena i gdje ne postoji potencijalna žrtva koja se treba zaštititi, kao što je često slučaj kada se konvencionalna seksualna moralnost zanemari, teško je razumjeti tvrdnju da je konformitet, čak i kada je motivisan samo strahom od zakonske kazne, vrijednost koju vrijedi ostvarivati, uprkos bijedi i žrtvovanju slobode koju on podrazumijeva. Pripisivanje vrijednosti samom usklađenom ponašanju, u apstrakciji od motiva i posljedica, ne pripada moralnosti već tabuu." (Vrste provođenja)

• "[T]amo gdje nema žrtve, već samo prijestup moralnog pravila, gledište da je kazna prigodna kao odgovor za nemoralnost nema čak ni ovu podršku [da spriječava prijestupnika u prosperiranju kada njegove žrtve pate ili nestaju]. Odmazda se ovdje izgleda ne oslanja ni na šta više osim na neuvjerljivoj tvrdnji da u moralnosti dva crna čine bijelo: da zlo patnje koje se doda zlu nemoralnosti kao njegovoj kazni čini moralno dobro." (Vrste provođenja)

• "Ideja da mi možemo kažnjavati prijestupnike na osnovu moralnog kodeksa, ne da bi spriječili provredu ili patnju ili čak ponavljanje prijestupa, već samo kao način oduška i odlučnog izražavanja moralne osude, neugodno je blizu ljudskom žrtvovanju kao izrazu vjerskog obožavanja. Ali, čak i ako odustanemo od ove primjedbe ostaje druga sa kojom se mora suočiti. Šta se misli pod tvrdnjom da je kažnjavanje prijestupnika prikladan način izražavanja odlučne moralne osude? Uobičajeni način na koji se izražava moralna osuda jeste riječima, i nije jasno, ukoliko je denuncijacija uistinu ono što se zahtijeva, zašto svečana javna izjava prijekora ne bi bila "najprikladniji" i "odlučni" način tog izražavanja. Zašto bi denuncijacija morala imati formu kazne?" (Vrste provođenja)

• "Razlikovanje između korištenja prinude u provođenju moralnosti i drugih metoda koje uistinu koristimo da je sačuvamo, kao što su argument, savjet, i poticaj, ujedno je veoma bitno i veoma zanemareno u raspravama o predmetnoj temi [...] Katastrofalno je nerazumijevanje moralnosti u mišljenju da tamo gdje ne možemo koristiti prinudu u njenoj podršci mi moramo biti tihi i ravnodušni." (Očuvanje moralnosti i moralni konzervatizam)

• "Čini se fatalno lakim vjerovati da lojalnost demokratskim principima podrazumijeva prihvatanje onoga što bi se moglo nazvati moralnim populizmom: gledište da večina ima moralno pravo da diktira kako svi trebaju živjeti [...] Centralna greška je neuspjeh u razlikovanju prihvatljivog principa da je političku moć najbolje povjeriti večini, od neprihvatljive tvrdnje da šta večina učini s tom moći je izvan opsega kritike i ne smije joj se nikada suprotstavljati. Niko ne može biti demokrata bez prihvatanja prvog principa, ali nijedan demokrata ne mora prihvatiti drugi." (Moralni populizam i demokratija)