Praktična etika

Praktična etika
Autor	Peter Singer
Originalni naziv	Practical Ethics
Datum izdanja	1980.

1. O etici

• "[E]tički sud koji nije dobar u praksi također mora patiti od teoretskog nedostatka, jer čitava stvar s etičkim sudovima jest u tome da vode praksu."

• "[N]aše svakodnevno opažanje nama bližnjih ljudskih bića jasno pokazuje da etičko ponašanje ne zahtijeva vjeru u raj i pakao, i da, suprotno tome, vjerovanje u raj i pakao ne vodi uvijek u etičko ponašanje."

• "Razumijevanje izvora moralnosti, stoga, od dva navodna gospodara, Boga i prirode. Naslijedili smo skup moralnih intuicija od naših predaka. Sada moramo otkriti koje od njih moraju biti promijenjene."

• "Pojam života prema etičkim standardima povezan je s pojmom odbrane načina na koji neko živi, davanja razloga za njegova opravdanja. Stoga ljudi mogu činiti sve vrste stvari koje mi smatramo pogrešnim, a ipak živjeti prema etičkim standardima, ukoliko su to što čine spremni braniti i opravdati. Opravdanje možemo smatrati neprimjerenim, a postupke možemo smatrati pogrešnima, ali pokušaj opravdanja - bio on uspješan ili ne - dovoljan je da se ponašanje osobe dovede u domenu etičkoga kao suprotne ne-etičkome. S druge strane, kada ljudi ne mogu iznijeti nikakvo opravdanje za to što čine, njihovu tvrdnju da žive prema etičkim standardima možemo odbaciti, čak i ako je to što čine u skladu s konvencionalnim moralnim načelima."

• "Za postupke iz vlastitog interesa, ukoliko će ih se moći etički braniti, mora se pokazati da su kompatibilni sa šire zasnovanim etičkim načelima, jer pojam etike sa sobom nosi ideju nečega većeg od pojedinca."

• "Etika zauzima univerzalno gledište [...] To znači da mi - donoseći etičke sudove - prelazimo preko vlastitih sviđanja i nesviđanja. S etičkog gledišta je irelevantna činjenica da sam ja taj koji profitira od, recimo, ravnomjernije raspodjele prihoda, a vi taj ili ta koji time gubite. Etika od nas zahtijeva da prijeđemo preko "ja" i "vi" prema univerzalnome zakonu, prema sudu koji se može univerzalizirati, prema stajalištu nepristranog promatrača ili idealnog promatrača, ili kako god ga odlučili nazvati."

• "Univerzalni aspekt etike, smatram, pruža uvjerljiv, iako ne i konkluzivan razlog za zauzimanje utilitarističkog stajališta u širem smislu [...] Prihvaćajući da se etički sudovi moraju donositi s univerzalnog gledišta, prihvaćam da moji vlastiti interesi - jednostavno zato što su moji interesi - ne mogu vrijediti više od interesa bilo koga drugog. Tako, kada razmišljam etički, moja prirodna težnja da se moji vlastiti interesi uzimaju u obzir mora biti proširena na interese drugih. Zamislite sada da pokušavam odlučiti između dva moguća načina djelovanja - primjerice, hoću li sam pojesti sve voće što sam ga sakupio ili ću ga podijeliti s drugima. Zamislite, također, da odlučujem u potpunom etičkom vakuumu, da ne znam ništa ni o kakvim etičkim razlozima - ja sam, mogli bismo reći, u pred-etičkom stadiju razmišljanja. Kako bih odlučio? Jedna stvar - vjerovatno u ovom pred-etičkom stadiju jedina stvar - koja bi još uvijek bila relevantna bilo bi kako će mogući načini postupanja utjecati na moje interese. Štoviše, ako "interese" definiramo dovoljno široko, tako da sve što ljudi žele računamo u njihove interese (osim ukoliko to nije kompatibilno s nekom drugom željom ili željama), onda bi izgledalo da za tu odluku na ovom pred-etičkom stadiju relevantni mogu biti isključivo nečiji vlastiti interesi. / Pretpostavimo da potom počnem razmišljati etički, u toj mjeri da shvatim kako moji vlastiti interesi, jednostavno zato što su moji vlastiti, ne mogu vrijediti više od interesa drugih. Umjesto mojih vlastitih interesa, sada u obzir moram uzeti interese svih onih pogođenih mojom odlukom. To od mene zahtijeva da odvagnem sve te interese i prihvatim onaj način djelovanja koji će najvjerojatnije maksimizirati interese onih koji su njime pogođeni. Dakle, barem na nekoj razini moga moralnog rasuđivanja moram odabrati način postupanja koji ima najbolje posljedice, uzevši sve u obzir, za sve koji su njime pogođeni."

• "Stajalište utilitariste sklonosti ("preference utilitarian" - op.a.) je minimalna, prva osnova do koje dolazimo univerzalizacijom odlučivanja prema vlastitom interesu. Želimo li razmišljati etički, ne možemo odbiti da napravimo taj korak. Ukoliko želimo ići izvan utilitarizma sklonosti moramo proizvesti nešto više. Ne možemo se oslanjati tek na naše intuicije, čak i one koje dijele mnogi drugi, jer oni mogu, kao što smo vidjeli, biti posljedica našeg evolucijskog nasljeđa i stoga biti nepouzdan vodić u pogledu onoga što je ispravno."

2. Jednakost i njene implikacije

• "[S]umnjam da postoji bilo koje moralno značajno svojstvo koje svi ljudi posjeduju jednako."

• "[Z]ahtjev za jednakošću ne počiva na posjedovanju inteligencije, moralne osobnosti, racionalnosti ili sličnih činjenica. Nema razloga koji bi logički prisiljavao da se pretpostavi kako razlika u sposobnosti između dvoje ljudi opravdava bilo koju razliku u količini uvažavanja što ga pružamo njihovim interesima."

• "[Osnovno načelo jednakosti]: načelo jednakog uvažavanja interesa. / Kod načela jednakog uvažavanja interesa bitno je to da u našem moralnom razmišljanju istu težinu dajemo sličnim interesima svih onih kojih se naše radnje tiču. To znači, ako će pod utjecajem neke moguće radnje biti samo X i Y, te ako će X izgubiti više nego što će Y dobiti, radnju je bolje ne izvesti. Prihvatimo li načelo jednakog uvažavanja interesa, ne možemo reći da je radnju bolje izvesti unatoč opisanim činjenicama, zato što smo više zabrinuti za Y nego za X. Ono na što se načelo zapravo svodi jest ovo: interes je interes, čiji god bio [...] Načelo jednakog uvažavanja interesa djeluje poput vage, nepristrano važući interese. Prave vage prednost daju onoj strani na kojoj je interes jači ili gdje je nekoliko interesa kombinirano kako bi prevagnuli manji broj sličnih interesa; ali vage ne uzimaju u obzir čiji su interesi što ih one važu [...] Jednako uvažavanje interesa minimalno je na#elo jednakosti u smislu da ono ne propisuje jednak postupak [...] Tako jednako uvažavanje interesa u posebnim slučajevima može proširiti, a ne suziti jaz između dvoje ljudi koji stoje na različitim razinama blagostanja. Zbog toga je ovo načelo minimalno načelo jednakosti, a ne krajnje egalitarističko načelo."

• "[J]ednakost mogučnosti nije atraktivan ideal. On nagrađuje sretnike s naslijeđenim sposobnostima koje im omogučuju ostvarivanje zanimljivih i unosnih karijera. On kažnjava nesretnike kojima geni uvelike otežavaju postizanje sličnog uspjeha."

• "Tako se afirmativno djelovanje ne može - na način koji je moguće opravdati - osuditi na temelju toga što krši prava univerzitetskih kandidata ili što s njima postupa s uvažavanjem manjim od jednakog. Nema inherentnog prava na primanje, a jednako uvažavanje interesa kandidata nije uključeno u uobičajene prijemne ispite. Ako će afirmativno djelovanje biti podložno prigovorima, onda će to biti zato što su ciljevi koje želi promovirati loši ili zato što te ciljeve neće doista promovirati [...] Važno je to da afirmativno djelovanje, pomoću upisnih kvota ili nekom drugom metodom, nije protivno nijednom razumnom načelu jednakosti i da ne krši nikakva prava onih koji su zbog njega isključeni. Pravilno primijenjeno, ono je u skladu s jednakim uvažavanjem interesa, barem po svojim težnjama. Jedina stvarna sumnja je hoće li ono funkcionirati. U nedostatku alternativa koje obećavaju više, čini se isplativim pokušati."

• "Jedna je stvar argumentirati da ljudima s invalidnošću koji žele potpuno živjeti svoje živote treba pružiti svaku moguću pomoć. Druga je i sasvim različita stvar argumentirati - ukoliko za naše sljedeće dijete možemo birati hoće li početi život s invalidnošću ili bez nje - da nas puke predrasude ili pristranosti tjeraju na odabir djeteta bez invalidnosti. Kada bi ljudima s invalidnošću koji se moraju kretati u kolicima iznenada bio ponuđen čudotvorni lijek koji bi im, bez popratnih pojava, vratio potpunu pokretljivost, koliko njih bi odbilo lijek uz obrazloženje da život s invalidnošću nije ni na koji način manje vrijedan od života bez invalidnosti? [...] [N]e pokazujemo nikakve predrasude prema ljudima s invalidnošću time što nam je draže - bilo za nas same bilo za našu djecu - ne suočiti se s preprekama koje su toliko velike da već prebroditi ih predstavlja uspjeh po sebi."

4. Šta je pogrešno s ubijanjem?

• "Pogrešnost nanošenja boli biću ne može ovisiti o vrsti bića: također ne može ovisiti ni pogrešnost njegovog ubijanja. Biološke činjenice prema kojima je nacrtana granica naše vrste nemaju moralnu relevantnost. Dati prednost životu nekog bića jednostavno zato što je to biće pripadnik naše vrste stavilo bi nas u isti položaj kao rasiste koji prednost daju onima koji su pripadnici njihove rase."

• "Samosvjesno biće je svjesno sebe kao zasebnog entiteta s prošlošću i budučnošću. (To je, sjetimo se, bio Lockeov kriterij da bi se bilo osoba.) Biće koje je na taj način svjesno sebe bit će sposobno imati želje u pogledu vlastite budućnosti. Na primjer, profesor filozofije se može nadati da će napisati knjigu koja dokazuje objektivnu prirodu etike; student se može radovati diplomiranju; dijete može željeti ići na vožnju avionom. Oduzeti život bilo kome od tih ljudi, bez njihovog pristanka, znaći osujetiti njihove želje u pogledu budućnosti. Za većinu zrelih ljudi, takve u budućnost usmjerene želje su apsolutno centralne u našem životu, stoga ubiti normalnog čovjeka protivno njegovim ili njenim željama znači osujetiti najznačajnije čežnje te osobe. Ubijanje puža neosujećuje bilo kakve čežnje ove vrste, jer puževi nisu sposobni imati takve čežnje. (U tom smislu, ljudski fetusi i čak novorođenčad u istoj su situaciji kao i puževi)."

• "Prema utilitarizmu preferencija, djelovanje suprotno preferenciji bilo kojeg bića - osim ukoliko tu preferenciju ne prevagnu suprotne preferencije - jest pogrešno. Stoga, uz inače iste uvjete, ubijanje osobe koja preferira nastaviti živjeti je pogrešno. Irelevantno je što nakon tog čina nema žrtava koje bi jadikovale nad činjenicom nepoštivanja njihovih preferencija. Njima je učinjeno zlo kada je osujećena preferencija."

• "Ja nisam novorođenče iz kojeg sam se razvio. Novorođenče nije moglo unaprijed vidjeti razvijanje u vrstu bića koje ja jesam, pa čak ni u posredno biće, između bića koje sam ja sada i novorođenčeta. Ja se čak ne mogu sjetiti da sam bio novorođenče; između nas ne postoje mentalne poveznice. Nastavak postojanja ne može biti među interesima bića koje nikada nije imalo pojam trajnog jastva - to jest, koje nikada nije moglo pojmiti sebe kao postojeće u vremenu. Da je voz na mjestu ubio novorođenče, smrt ne bi bila protivna interesima novorođenčeta, budući da novorođenče nikada ne bi imalo pojam o postojanju u vremenu. Tačno je da ja u tom slučaju ne bih bio živ, ali mogu reći da je biti živ u mome interesu samo zato što imam pojam trajnog jastva. S jednakom istinitošću mogu reći da je u mom interesu da su se moji roditelji sreli, jer da se nikada nisu sreli oni ne bi mogli stvoriti embrio iz kojeg sam se razvio, i tako ne bih bio živ. To ne znači daje stvaranje tog embrija bilo u interesu svakog potencijalnog bića koje je vrebalo uokolo čekajući da ga se donese na svijet. Nikakvog takvog bića nije bilo, i da nisam ja donesen na svijet, ne bi bilo nikoga ko je propustio život koji sam ja uživao voditi. Slično tome, činimo pogrešku ukoliko interes sada konstruiramo u budući život novorođenčeta, koje u prvim danima nakon rođenja ne može imati nikakav pojam nastavljenog postojanja, te s kojim ja nemam nikakve mentalne poveznice."

• "Ukoliko je tačno da možemo dati smisao biranju između postojanja kao konja i postojanja kao čovjeka, tada - na koju god stranu izbor pao - možemo dati smisao predodžbi da život jedne vrste životinje ima veću vrijednost od života druge; a ako je tako, onda je tvrdnja da život svakog bića ima jednaku vrijednost na vrlo slabim temeljima. Ovu tvrdnju ne možemo braniti ističući daje život svakog bića za njega od najviše važnosti, jer sada smo prihvatili poređenje koje zauzima jedan objektivniji - ili barem intersubjektivni - stav i time se uzdiže iznad razmatranja vrijednosti života bića isključivo iz gledišta tog bića. / Dakle, ne bi nužno bilo specistički kada bi se vrijednost različitih života stepenovalo u nekakav hijerarhijski poredak."

6. Oduzimanje života: embrio i fetus

• "Moja tvrdnja glasi, dakle, da životu fetusa ne pridajemo ništa veću vrijednost nego životu ne-ljudske životinje sa sličnom razinom racionalnosti, samosvijesti, svjesnosti, sposobnosti osjećanja, itd. Budući da nijedan fetus nije osoba, nijedan fetus nema isto pravo na život kao osoba. Dok fetus nema neku sposobnost za svjesno iskustvo, pobačaj prekida postojanje koje je - uzimajući ga kakvo jeste, a ne u smislu njegovog potencijala - više slično onom biljke nego svjesne životinje poput psa ili krave."

• "Dakako, tačno je da potencijalna racionalnost, samosvijest, i tako dalje, kod fetusa homo sapiensa nadmašuje potencijalnu racionalnost, samosvijest, i tako dalje, krave ili svinje; ali ne slijedi da fetus ima veće pravo na život. Ne postoji pravilo koje govori da potencijalni X ima istu vrijednost kao X ili ima sva prava X-a. Postoje mnogi primjeri koji pokazuju upravo suprotno. Iščupati proklijali žir nije isto što i posjeći dostojanstveni hrast. Staviti živog pilića u lonac ključale vode bilo bi mnogo gore nego to isto učiniti jajetu. Princ Charles je potencijalni kralj Engleske (u trenutku pisanja), ali on sada nema prava kralja."

• "[O]vaj nas argument (potencijalne osobe - op.a.) protiv pobačaja dovodi do osude postupaka koji smanjuju buduću ljudsku populaciju: kontracepcije, bilo "umjetnim" sredstvima ili "prirodnim" sredstvima poput apstinencije u danima kada je vjerojatno da je žena plodna; kao i celibata. Zapravo, ovaj argument ne pruža nikakav razlog zbog kojeg bi se pobačaj smatralo gorim od bilo kojeg drugog sredstva kontrole populacije. Ukoliko je svijet već prenapučen, argument ne pruža nikakav razlog protiv pobačaja."

• "Tvrdio sam da život fetusa (ili još očitije, embrija) nema nikakvu veću vrijednost od života ne-ljudske životinje sa sličnom razinom racionalnosti, samosvijesti, svjesnosti, sposobnosti osjećanja, itd., a kako nijedan fetus nije osoba, nijedan fetus nema isto pravo na život kao osoba. Sada se mora priznati da ti argumenti vrijede za novorođenče jednako kao i za fetus."

• "U određenoj je mjeri prihvatljivo gledište da u pravne svrhe -budući da rođenje pruža jedinu oštru, jasnu i lako shvatljivu crtu -zakon o čedomorstvu i dalje treba počinjati vrijediti neposredno nakon rođenja. Budući da je to argument na razini pravnog poretka i zakonodavstva, on je sasvim kompatibilan gledištu da, na čisto etičkim osnovama, ubijanje novorođenog djeteta nije usporedivo s ubijanjem starijeg djeteta ili odrasle osobe. Alternativno, pozivajući se na Hareovo razlikovanje kritičke i intuitivne razine moralnog rasuđivanja, može se smatrati da etički sud do kojeg smo došli vrijedi samo na razini kritičkog morala; u svakodnevnom odlučivanju trebali bismo djelovati kao da novorođenče ima pravo na život od trenutka rođenja."

7. Oduzimanje života: ljudi

• "Onda kada postane jasno da je pacijent u stalnom vegetativnom stanju, da nem nikakvih doživljaja, i nikada ih više neće moći imati, njen život nema nikakvu intrinzičnu vrijednost. Ti pacijenti su živi biološki, ali ne i biografski. Izgleda li ova procjena prestrogo, zapitajte se ima li ičega što bi se izabralo od sljedeće dvije opcije: (a) trenutna smrt ili (b) trenutna koma bez oporavka, nakon koje, za deset godina, slijedi smrt. Ukoliko je smrt bez oporavka sigurna, ne vidim nikakvu prednost u preživljavanju u komatoznom stanju."

• "John Stuart Mill je mislio da država nikada ne bi smjela ograničavati pojedinca osim radi sprečavanja štete drugima. Vlastito dobro pojedinca, mislio je Mill, nije pravi razlog za intervenciju države. Ali Mill je možda imao previsoko mišljenje o racionalnosti ljudskoga bića. Povremeno može biti ispravno spriječiti ljude da donesu odluke koje očito nisu zasnovane racionalno i za koje možemo biti sigurni da će ih oni kasnije požaliti. Međutim, zabrana dobrovoljne eutanazije ne može se opravdati na paternalističkim osnovama, jer dobrovoljna eutanazija je čin za koji postoje dobri razlozi. Dobrovoljna se eutanazija događa samo kada osoba - prema najboljim medicinskim spoznajama - pati od neizlječivog i bolnog ili izuzetno mučnog stanja. U tim okolnostima ne može se reći kako je odluka da se brzo umre očito iracionalna. Snaga argumenta za dobrovoljnu eutanaziju leži u ovoj kombinaciji poštivanja preferencija ili autonomije onih koji se odlučuju za eutanaziju, te jasne racionalne osnove same odluke. Kada podaci o okončavanju nečijeg života postanu lako dostupni, ljudi mogu odlučiti da okončaju njihove živote bez tako jasnih racionalnih osnova. Pravna, uređena dobrovoljna eutanazija i samoubistvo potpomognuto od doktora imaju puno manje potencijala za zloupotrebe, i kada su omogućeni, nema potrebe da se olakša ljudima da otkriju kako da se ubiju."

• "Na intuitivnoj razini, razini moralnog rasuđivanja koje primjenjujemo u našim svakodnevnim životima, jednostavno možemo reći da je eutanazija opravdana isključivo ukoliko oni ubijeni: 1. ili nemaju sposobnost pristajanja na smrt, jer im nedostaje moć razumijevanja izbora između vlastitog nastavljenog postojanja i nepostojanja; 2. ili imaju moć biranja između svoga nastavljenog života i smrti, te su donijeli informiranu, dobrovoljnu i sigurnu odluku da umru."

• "[I]zmeđu ubijanja i puštanja da se umre nema nikakve intrinzične moralne razlike. Naime, nema nikakve razlike koja isključivo ovisi o razlikovanju djela i propusta. (To ne znači da su svi slučajevi kada se dopušta umrijeti moralno ekvivalentni ubijanju. Drugi - ekstrinzični - faktori ponekad će biti relevantni [...]"

• "U ovom kontekstu zanimljivo je prisjetiti se našeg ranijeg argumenta: da pripadnost vrsti homo sapiens ne daje biću pravo na postupanje koje je bolje od postupanja s bićem slične mentalne razine koje je pripadnik druge vrste. Također smo mogli reći - osim što se činilo preočitim da bi bilo potrebno reći - da pripadnost vrsti homo sapiens nije razlog da se s bićem postupa lošije nego s pripadnikom druge vrste. Ipak, u slučaju eutanazije to je potrebno reći. Ako je vaš pas bolestan i u bolovima bez šanse oporavka, humana je stvar odnijeti ga veterinaru, koji će mu brzo okončati život sa ubojitom injekcijom. "Pustiti da priroda učini svoje", uskratiti liječenje dok vaš pas umire sporo i u tjeskobi danima, sedmicama ili mjesecima, očito bi bilo pogrešno. Jedino nas naše neumjesno poštivanje učenja o svetosti ljudskoga života sprečava da shvatimo kako ono što je očito pogrešno učiniti psu jest jednako pogrešno učiniti ljudskom biću koje nikada nije imalo mogućnost da se odredi o tim pitanjima."

• "Ako bi eutanaziju smio izvesti samo član medicinske struke, uz pristanak drugog liječnika, nije vjerojatno da bi se sklonost ubijanju nekontrolirano proširila zajednicom. Liječnici već imaju veliku moć nad životom i smrću, uslijed svoje mogućnosti da uskrate liječenje. Nije bilo nikakve naznake kako će liječnici koji započnu s dopuštanjem da djeca s teškim invalidnostima umru od upale pluća prijeći na uskračivanje antibiotika rasnim manjinama ili političkim ekstremistima. Zapravo, legaliziranje eutanazije upravo bi moglo djelovati kao kontrola moći liječnika, jer bi to što neki liječnici sada čine samoinicijativno i potajno bilo razotkriveno i podvrgnuto kontroli drugoga liječnika."