"Mnogi pisci su depresivni, a ja sam skloniji tjeskobi i melanholiji. Oduvijek sam imao mnogo živaca i stalo mi je da iskoristim svaki dan. Neobično je kod pisanja to što nikada ne znaš kad radiš. To me frustrira do srži jer se volim držati strukture. Biti pisac znači da nikada ne radiš dovoljno i to je jedna vrsta mučenja." (za Globus)
"O ratu treba govoriti historija. To što je moja situacija uvezana s kolektivnim iskustvom, dio je neke jave. Ali, moja slika je individualna. Nikoga ne predstavljam... Novinar treba govoriti istinu o životu, historičari trebaju govoriti istinu, političari također. A, pisac može maštati." (za Večernje novosti)
"Gdje god da odem, uvijek se nađe neko da me pita: da li mislim da sistem visokog obrazovanja uništava pisca? Mislim da ga to ne može potpuno uništiti - jer puno dijela popularne literature upravo su napisali pisci koji su imali baš takvo visoko obrazovanje."
"Činjenica je da svaki pisac stvara svoje pretače. Njegovo djelo preinačuje naš pojam o prošlosti, kao što će preinačiti i budućnost." (Kafka i njegove pretače)
"Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak (...)" ("Moja muslimanska triologija" - decembra, 1990. - Ruhani i šejtani inspiracija)
"Kako li veliki pisci gledaju na male pisce? Da li onako kao što general gleda na vojnike? ili bogataš na siromahe? ili onako kao što ljepotica gleda?" (Ibid.)
"O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi nešto drugo. Čak i kada živi svoju knjigu, pisac se njome ograđuje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks?" (Ibid.)
"Najveći pisci današnjice se prezivaju ateisti ili agnostici zato što se boje priznati da postoji misteriozna granica, sviđalo se to nama ili ne, i to ih čini inferiornim."