|
*"Nakon razgovora s Majkom Havom, našom bošnjačkom i bosanskom heroinom, niko, ama baš niko ne može ostati ravnodušan. Ubijeđen sam da bilo koji čestiti insan da se susretne sa tom Majkom napisat će barem jednu rečenicu u svoj defter: "Danas sam se susreo s majkom Havom", ili će uz fotografiju ovjekovječiti njeno ime." (intervju za Bosnjaci.net, 19. 07. 2014, [http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=52916])
Admir Muhić: 9. januar – dan kada se slavi smrt
January 9, 2017
Sumejja Šehić Cazin,net
Deveti januar
Devedeset i druge.
Bio sam dijete
I gledao te dane dječačkim očima,
Onim nevinim, iskrenim, svjetlucavim.
Zar da netko tada ubije dijete
Nevino, iskreno, svjetlucavo?
To je bio početak ubijanja djece
Nevine, iskrene, svjetlucave.
Moj prijatelj nije bio dijete.
Odrastao čovjek bosanski,
Uspravan, golem, ćotija.
I ja sada kao čovjek bosanski
Izvan Bosne,
Uspravan, golem, ćotija
Gledam njegove oči,
Te velike, iskrene oči,
Oči koje uzalud traže smisao
U besmislu propasti,
U ludosti,
U sveopćoj gluposti.
Koje traže filozofsko
Objašnjenje za banalno zlo.
Koje uzalud traže da im netko
Nadoknadi sve te godine
Koje su uništili fašisti.
Koje uzalud traže kaznu za zločine,
Koja bi bila kakva takva,
A u stvari itekakva satisfakcija
Za uništene i umrle živote.
I gledam te oči.
Ostarile oči.
Te oči su od
Tog devetog januara
Od te devedeset i druge
Svojim očima gledale kako
Nemilosrdno vade dječije oči
Pred očima svijeta
Za nekakve oči bosanskog entiteta,
Za oči koje mi danas ne smiju na oči.
Eeeee, moj svijete
Jalovi, surovi, nemoćni!!!
Zašto se smrt slavi devetog januara?
Republika Srpska?
Je li?
Što je ona u mojim očima?
Prva asocijacija koju u meni budi
Republika Rrpska je smrt.
Genocidna smrt.
Genocidna tvorevina haških uznika.
Mislim da je to zapravo
I jedina asocijacija
Na to besmisleno i genocidno ime.
Pa se onda pitam
Kakvi su to ljudi koji slave smrt?
Slave deveti januar,
Dan kada su ubili nevine,
Iskrene i svjetlucave oči.
I sve se nadam da nisu baš svi takvi,
Da se neki, ipak,
I stide zbog ovog slavlja.
Pred Bogom ili pred ljudima,
Nije ni važno,
Samo nek’ ima nekih koji se toga stide.
To je dan kada se slavi smrt.
Svi u svijetu slave život,
A ovi slave smrt.
Ja ne želim slaviti smrt.
Je l’ me itko čuje?
Ne želim.
I nakon dvadeset i pet godina
Opet mi vade oči,
One nevine, iskrene,
Svjetlucave, dječačke oči.
Moje, tvoje i njegove oči.
(Dokada?)
| 