Razlika između verzija stranice "Bošnjaci"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
No edit summary |
||
Red 435:
:Od vajkad i zauvijek...
:Bošnjak živi na svojoj grudi! (pretpostavlja se da su riječi Atifa Dudakovića)
'''BOSANSKI NAROD'''
U cuvenom razgovoru sa Turskim beglerbegom, kada mu je Turski beglerbeg rekao: "Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine... Gines za drzavu koja nikad nije postojala niti ce." Husein Kapetan Gradascevic mu je odgovorio sljedecim rijecima: "Ima Bosne, beglerbeze i Bosnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti ce i poslije vas!"
Kratki dodatak: Zanimljivo je navesti i primjer historiografske manipulacije podacima. Primjer: Povelja Bana Ninoslava Dubrovcanima i Povelja Stjepana II Kotromanica Dubrovcanima iz 1333. Zvuce kao autenticne povelje? ALI NISU! Obadvije tkz. povelje su zapravo prepiske od strane srpskih pisara!
UVOD
Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (hereticku, katolicku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bosnjanima. Ovaj stari oblik imena naseg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bosnjaci, bas kao i oblici imena susjednih naroda - Srblji (Srbi), Horvati (Hrvati), Albanezi (Albanci) itd. Od sredine XIX. stoljeca, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jacanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bosnjaci-pravoslavci, sve cesce se izjasnjavaju kao Srbi, a Bosnjaci-katolici kao Hrvati. Bosnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeci naziv Bosnjak... (*Procitaj: Kako se postajalo Srbinom u Srbiji?)
BOSNJACI i BOSNJASTVO
Bosnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - politickim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bosnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveca koncentracija Bosnjaka (oko 2 miliona) je u Bosni i Hercegovini i Sandzaku (Srbija i Crna Gora), a veliki broj Bosnjaka (oko 300,000) moze se naci i na americkom kontinentu (SAD i Kanada), zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bosnjaka, koji su se iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije).
U srednjovjekovnoj Bosni, Bosnjaci su bili pripadnici heretickog vjerovanja i nisu priznavali ni katolicku ni pravoslavnu crkvu. Sta vise, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko krizarskih ratova na nasu zemlju sa ciljem unistenja bosnjacke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretickih Bosnjaka na katolicanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bosnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeca, kada se Bosnjaci pravoslavne, odnosno, katolicke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih politickih misionara, odrodjuju od bosnjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katolickim hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokusaj ocvrscivanja jedinstvene bosnjacke nacije bio je osudjen na propast, iz razloga sto je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora - Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907 godine.
Prof. Dr. Muhamed Filipovic pojasnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etnickom smislu bili Bosnjaci "i to tokom cijele nase povijesti, a posebno u vrijeme drzavne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja pocinje od sredine 19 stoljeca, nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike." Istaknuti bosnjacki intelektualac, Adil Zulfikarpasic napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja naseg naroda i "katolicki i pravoslavni pisci u Bosni, narocito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bosnjacima." Prof. Dr. Mustafa Memic se slaze, i istice: "Od sredine XIX stoljeca od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba medju ovim nacionalnim pokretima da prisvoje sto vece dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada pocinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bosnjaci... Taj proces se putem nacionalistickih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline."
Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranovic je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao placenik srbijanske Vlade, Petranovic je 60-tih godina 19 stoljeca oko sebe okupio citavu mrezu istomisljenika, koji su radili na sirenju srpskog nacionalnog identiteta medju bosnjackim pravoslavcima, ali i medju dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranovic, u svojim Zapamcenjima navodi da je Teofil Petranovic bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovicevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda pise da je Petranovic "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno sirio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranovic "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao vise novcane potpore nego ijedan drugi povjerenik."
Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je placenik hrvatske vlade - Stjepan Radic. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom zivotopisu, Stjepan Radic je u Petrogradu, u drustvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledista zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najvise sa gledista cisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve vise priznaju hrvatima u narodnom i politickom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katolicki misionari jos od srednjeg vijeka radili na sirenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju hereticko vjerovanje Bosnjaka. Medjutim, ovi misionari nikada nisu sirili hrvatstvo, stoga ni bosnjacki katolici nisu imali razloga da se tako osjecaju niti su se tako osjecali. Sve do dolaska brace Radica u Bosnu, nijedan bosnjacki katolik se nije izjasnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti brace Radica bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bosnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti medju Bosnjake katolicke, ali i Bosnjake islamske vjeroispovijesti.
Citav ovaj fenomen, u svojoj cuvenoj pjesmi "Pjesma Bosnjaku," koju je objavio list Bosnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Basagic rijecima:
Znas Bosnjace, nije davno bilo, / Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta, / Kad u nasoj Bosni ponositoj, / I junackoj zemlji Hercegovoj, / Od Trebinja do Brodskijeh vrate, / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroz svoje hire, / Oba stranca ko u svome sire. [...] Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Nase ime ponosno i drago.
Bosnjacki katolik Fra. Ivan Frano Jukic (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bosnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:
"Mi Bosnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo zivi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i zale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovicne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred nasa serca ocistimo od predsudah, fatajmo za knjige i casopise, vidimo sto su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da nas narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."
Milovan Djilas svjedoci o bosnjacima iz Sandzackog kraja, za vrijeme bivse Jugoslavije:
Taj naziv... je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i druzio se sa njima uvijek su govorili da su Bosnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Besir Zulevic iz okoline Rozaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – sto nije bilo tesko, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bosnjak. A i Vuk Karadzic je upotrebljavao taj termin – Bosnjaci. (Milovan Djilas i Nadezda Gaco: Bosnjak Adil Zulfikarpasic; isto vidi: Polje, br. 36)
Prof. Dr. Darko Tanaskovic, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bosnjastvu kao nazivu kojim se oznacava etnopoliticka koncepcija, kaze da je "sustina u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovnistvo, s neprekinutim etnickim, kulturnim, psihickim, pa i drzavotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, zive Bosnjaci i da je to jedino njima odgovarajuce narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).
U potrazi za receptom posrbljavanja Bosnjaka, osvrnimo se na Nacertanije (1844), Ilije Garasanina. U svom programu Nacertanije on narod Bosne naziva bosnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji::: "Ako Bosnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjazevstva..." Nadalje, govori o procesu preobrazavanja srpstva u Bosni, koje pocinje polovinom 19 stoljeca podudarajuci se sa periodom u kojem su pisane Nacertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: "...ako bi se pre ovog opsteg sojedinjenja Srbstva sto osobito u Bosni preobrazavati pocelo....K ovome treba dakle uciniti da se Bosnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaze da se: "nekoliko mladih Bosnjaka u srpsku sluzbu drzavnu prima da bi se ovi...obucavali i za takove cinovnike pripravljali koji bi ono sto su u Srbiji naucili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli." Da bi plan Velike Srbije tekao bez vecih problema, Garasanin smatra da bi se trebala pisati i opsta historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri presavsi Bosnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to iskljucivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bosnjaka" i od strane "coveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajuceg." Meta njegovog programa bili su i katolicki Bosnjaci: "Na istocnog veroispovedanija Bosnjake veci upliv imati nece biti za Srbiju tezak zadatak. Vise predostroznosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolicki Bosnjaci zadobijedu. Na celu ovih stoje franjevacki fratri."
Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska - ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeca, bila zemlja Bosnjaka razlicitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historicara u svijetu, po pitanju historije svih juznoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaic u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITICKI POLOZAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE" (Zagreb, 1989.), naucno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaic potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaic dolazi do sljedecih konstatacija:
....No, ove nevjeste projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Sisicevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Medjutim nekriticki izvjestaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze posluziti kao podloga za zakljucke samo onom historicaru kome nije odvec stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni polozaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno isle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a jos manje vjesta konstrukcija barskog nadbiskupa koji pise sredinom 12. stoljeca.
....Posve razumljivo da C'irkovicu za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu posluziti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zasto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeca kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado ucinio,onda kritickom historicaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od pocetka bila BOSANSKA.
Bosna i Hercegovina maternja drzava autohtonog bosnjackog naroda (ma gdje on zivio), dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bosnjaka, bilo da oni zive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje drzave srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bosnjackog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osudjene na propast.
Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bosnjackih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i koristenje historije u nacionalno-romanticarske, politicko-ideoloske, svrhe uperene protiv nase zemlje i naseg naroda.
Upravo, takvi potezi su me i ponukali da napravim ovu stranicu. Posto su planovi ostvarivanja etnicki ciste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske jos od pocetka bili osudjeni na propast, sovinisticki nastrojenim intelektualcima i nije preostalo nista drugo nego da prisvajaju bosnjacko nacionalno blago i nijecu historijsko pravo bosnjackog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, knjizevnost, tradiciju, i dr. Ukratko receno, svako kreiranje lazne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije bosnjackog naroda i pripajanja bosnjackih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje receno suludo i nista drugo nego propagandni terorizam nevidjeno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bosnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bosnjackog naroda, odnosno bosnjackog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuca bosnjackog naroda Bosne i Hercegovine i sire.
==Bošnjačke priče==
| |||