Razlika između izmjena na stranici "Ivo Andrić"

Dodano 4.087 bajtova ,  prije 3 godine
Poništena izmjena 57042 korisnika Harač (razgovor)
m (Vraćene izmjene korisnika 109.175.100.235 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Harač)
(Poništena izmjena 57042 korisnika Harač (razgovor))
**"Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu “pripada” - danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim - proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni." (''Ivo Andrić: paradoks o šutnji'')
**"Fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, što je on, uostalom, radio i s temama iz drugih razdoblja, i ne samo s muslimanskim likovima, a to se u ovoj interpretaciji sustavno ignorira. Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj, pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s uživljavanjem i s takvim tragičkim ko-sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Andrić. Pisac koji je napisao remek-djelo kakvo je "Most na Žepi", ili "Smrt u Sinanovoj tekiji", koji je napisao malo poznatu a sjajnu priču "Ruđanski begovi" o dvojici braće što ginu u obrani rođene zemlje antički pomireni u samrtnome času, pisac koji je modelirao moćni lik Hamdi-bega Teskeredžića, koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio plemeniti tragički lik Alihodže Mutevelića, da ne nabrajam dalje, a mogao bih nabrajati k'o Šeherzada - taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da je doista nerazumno i neistinito proglašavati ga antimuslimanskim. Napokon, Andrić je u poetičko-filozofskom ali i u praktično-životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd. A u meditativnoj minijaturi Staze, koja ima ton i karakter duhovnoga creda, Andrić piše: "U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje." Kako se može antimuslimanstvo pripisivati piscu, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama: "kao vernik molitveni ćilim"? Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića "dehumanizirani", kada stvar stoji upravo obrnuto: u Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne pjesme bivaju deheroizirani, delegendarizirani, "spušteni na zemlju", i tako prikazani kao ljudi, "krvavi ispod kože" kao i svi stvarni ljudi, dakle - humanizirani. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao "dehumaniziranje"." (Za ''Večernji list'', 22.12.2012)
 
*[[Husein Tokić]]
"... esejistički šizofreničko–podmetački i morbidna filozofski izobličena prizma o pogrešnom filozofskom viđenju bosanske «drugosti» u krajnjoj inverznoj ishodnici je po; JUDI, ABELU i KAINU.ESEJISTIČKO "naučno"POSTIGNUĆE -Književno-umjetničko djelo (ni)je refleksija piščeve psihe.Esejistička («književno-naučna») metodološka inverzija pravdanja nenamjerne «književne fikcije» «mrke ljepote» Bosne negira definiciju umjetnosti a posebno književnosti.To znači, da kod piščevog ( Andrićevog) djela ne postoji komunikacijsko-korelacijski (duhovni) proces između umjetnika (stvaraoca)-umjetničkog djela (cjelokupnog književnog opusa) ikonzumenta (čitalačke publike). To jeste moguće ali (čitalačka publika) onda mora da nema «percepciju i recepciju». Ako ni(su) zadovoljena ova tri dovoljna i potrebna uslova uumjetničkoj (matematičkoj) logici, onda ono što je napisao književnik(Andrić) nema umjetničku vrijednost. Tako esejističkom «naučnom» prašinom umjetnik,(književnik), stvara (piše) umjetničko djelo ( roman ) bez inspiracije,(nije znao šta će reći) za publiku ( konzumenta) koja je «operisana» od percepcije i recepcije i u duhovnom smislu, pa tako nastaje (književna) umjetnost (Andrićeva) zbog «nulte estetske vrijednosti« da bi bila samo «nagrađena». Po («naučnoj») logici eseja pisac bi pisao što mu naumpadne. Umjetničko (Andrićevo) djelo je tako negacija umjetnosti jer ono nije refleksija umjetničke (piščeve) psihe!!!???.....
...Neoborivo je da Andrićevo djelo ideloško jugoslovenstvo. Ono je egzistiralo duhovno na ideloškoj inverziji i «drugosti» kao „unutarnjem“ neprijatelju a koji je još „beg“ a ne „kmet” u pojačavanju neprijateljstva sa ideološkom socijalnom komponentom. Kod većine ovih Andrićevih ideoloških i inverznih matrica dovoljno bi bilo zamijeniti riječi Istok i Zapad te dobiti pravu refleksije piščeve isfrustrirsne psihe renegata. Te dvije forme antifašizma ne «razlikuje» ni aktuelna HB esejistika, a ako ga razumije onda ga «naučno» manipulatorski potura kao inverziju-zamjenu teza. Po analitičkoj književnoj esejistici nastojanja pomirenja gledišta «svebosanskog» Andrića kao neideološkog pisca jer je pisao o Turcima, (čitaj Bošnjacima), pravoslavcimaa, katolicima a u skladu sa «antiideološkom bošnjačkom kazazologijom» ; ima se za cilj ono što jeste namjera esejiste. Ako se u kulturnoj «tranziciji» na bosanskim i bivšim prostorima najgrlatije spominje slovo S i H pa tako se nesuvislo čuje i dostignuće «hrvatska govedina «, «srpska kobasica»; a mnogo stariji je «bosanski lonac» onda dakako postoji i «hrvatski « komad-dio «zajedničkog» Andrića. Meritorna društveno priznata-nagrađena književna esejistika nas nevješto ubjeđuje da nema niti je bilo u bošnjačkom književnom okruženju SH romantizma ,(epike u kojoj se laž i legenda pretvara u istinu), hajdučko-uskočkog naciona, nacionalne ideologije, nacionalsocijalizma-fašizma a što je historijski falsifikat a ne prilog književnoj znanosti u postojanju ideološkog književno umjetničkog smeća estetke vrijednost.".
.....Ideološkim «ikonoklasticima» se nazivaju oni,( Bošnjaci-esejisti) što razobličuju i „razbijaju“ i ne poštuju ikonu, (Andrića), jugoideološkog komunističkog antifašizma. Tako, oni (esejisti) što štite ikonu nisu ikonoklastici već su ikonoklastici oni što (anti)ideološki istu razbijaju i esejistički su razbili vjerovanje u nju (ikonu).Sa stanovišta ideološkog antifašizma i metodološkog pristupa(ko negira antifašizam pa i Andrićev jugoslavenski) mogao bi se i optužiti za fašizam. ŠIZOFRENIČNO esejističko-podmetački, ZAR NE!.Navodi Iz eseja "Ivo Andrić-paradoks bosanskog društva-Pamflet u eseju "Ivo Andrić paradoks o šutnji" Preporod,16/906,2009.Knjiga "Jugoslavenstvo je SH agresija" OFF-SET Tuzla,2011.)
 
== Vanjski linkovi ==
25

izmjena