Razlika između verzija stranice "Mehmed Meša Selimović"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Selimović i kriza identiteta
Harač (razgovor | doprinosi)
m Vraćene izmjene korisnika 31.47.5.205 (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Harač
Red 21:
 
*[[Nedžad Ibrišimović]]
**"Mehmedu Selimoviću jedna djevojčica, muslimanka, Sabiha, haman, nacrta svoju ruku, metne šaku na papir, raširi prste pa onda olovkom okruži prste, a on ode u Beograd pa sastavi cedulju: Ja sam, napiše, srpski pisac. A Srbi to jedva dočekaju, umjesto da ga ti mudri ljudi, sijede glave Srpske akademije lijepo, ljudski nasavjetuju i reknu mu: idi ti, Meša, u svoju Bosnu, tamo je tvoj narod, grehota je i sramota to što radiš, tvoje je ime sada čuvenije od svakog drugog imena muslimanskog, tvome se uspjehu tvoj narod obradovao. Takvih pisaca kao što si ti, mi, Srbi, imamo barem dvadeset a muslimanski narod samo jednog, tebe." ("Sabiha" - januara, 1992. - ''Ruhani i šejtani inspiracija'')
 
*[[Husein Tokić]]
" Kakav je intelektualni mentalni sklop od Bošnjaka-Bosanca za cilj imao stvoriti jugoslovenstvo u jednoj i drugoj (Titinoj i kraljevoj) formi je slučaj bosansko-bošnjanskog (u to vrijeme muslimanskog) nacionalnog renegatstva Mehmeda Meše Selimovića - Andrićevog epigona (po stilu, tematici, i stereotipskom ideološkom stvaranju zla “okolo” konzumenta-čitaoca). Meša je “boreći se” (romanom “Derviš i smrt”), protiv ideologije sistema kojem je i sam pripadao, a koji mu je ubio brata Šefkiju pod lažnom optužbom da bi dokazao da počiva ideološki na moralu, “zglajzao” sa sopstvenog kolosijeka vrijednosti i postao lokomotivom - spomenikom ideologije krajnje stanice tog sistema . Sa stanovišta konzumenta-čitaoca, Meša je antiideološkim romanom napisao drugu vrstu ideologije “zarad jugoideološke umjetnosti” nadmašivši književnim stilskim umijećem Andrića dostigavši Dostojevskog uportretisanju mračnjaštva “turskog” sistema a kojeg su prvo činili Andrićevi (pa) sad i Mešini Bošnjaci. Sa stanovišta konzumenta srpske (pa i djelomično H) fikcije o postojanju “unutarnjeg i vanjskog” neprijatelja izvan mene, srećom po Bošnjake da Meša nije napisao više od dva romana u kojima je nadmašio Andrića. Paradoksalno je da je Meša ideološki sistem društvenih vrijednosti koji je “umjetnički gradio” utkavši sebe u taj sistem podveo pod islamski -(“turski”) i analizom vlasti i morala i odnosa tog svog sistema oskrnavio islam kao religiju, posebno prikazujući derviše kao crkveni red jezuitskih popova, a i više od toga; nešto natprirodno bez porodice da bi odslikao moralni asketizam
jugokomunističke ideologije kojoj je pripadao. Meša je tako ocrnio šerijat i oskrnavio tarikat. Paradoksalno je da nije uspio da umjetnički pobjegne od svog islamskog izvora crpljenja vrijednosnih istina koje je neintegralno već parcijalno “izvezao” iz bošnjačke sehare u tuđu neprirodnu seharu. Sanduk jugoideloškog srpstva. NIKADA SE NE CITIRA DIO AJJETA da bi se dobila lična istina, (lični roman). GUBITAK JE UNIVERZALAN o univerzalnoj ISTINI. Tada Bismilla nema svrhu. Bismilla nema svrhu ni kod Selimovića-“Derviša Nurudina”…. Može li se nivoom književnosti Dostojevskog (o)pravdati Selimovićevo bosansko renegatstvo i kriza identiteta i kompleksa!?. (Selimović je 1971.g. dobio “politički nacionalni poklon makar sa "Zelenom trakom oko rukava” zahvaljujući upornosti političkoj i kulturnoj bošnjačkoj i spisateljskoj eliti.). Bio bi veći da je prihvatio ono što su mu drugi bosanski-bošnjački pisci donijeli na tanjiru i ne bi sa svojim “delom” bio dio političkog “plena”. Teško piscima za čije se napisano “delo” otima politika radi dela i radi onoga “šta je pisac šćeo da kaže”. Bošnjaci su se od takve politike odbranili 1992-1995, pa im Meša sada dođe kao bespotrebni nacionalni zbunjujuće-manipulatorski višak. Sa Mešom i bez Meše su na istom. Na istom su i njegov rodni grad u kojem je bio za “komunistička” vremena “nepoželjna persona”, no čini se ne bez razloga.Meša nije “sam i svoj”. Mešu je neko,(opet), politički (za hator bratsva-jedinstva) vratio u vidu kipa u rodni grad ;na Korzo-u da smeta šetačima čiji je historijski identitet historijski oskrnavio i čiji identitet nije priznavao. Šta je Bošnjacima historijski važnije BOŠNJAČKI identitet ili Meša koji je vrlo mali dio bošnjačke-sunitske filozofske misli upakovao zbog krize ličnog, a ne kolektivnog (osporavanog jugoslavenstvom) identiteta izvezao u tuđu seharu kulture!? Vrijeme je najpravedniji sudija. Vlasnik vremena je Svemogući: a čovjek svojih djela u svojoj prolaznosti. Svaki čovjek na gubitku je ako u to ne vjeruje.
Meša u to nije vjerovao. U borbi protiv vremena kip je najveća ljudska zabluda."(Nacionalno renegatstvo Meše Selimovica iz knjige H.Tokić-"Jugoslavenstvo je SH agresija", OFF-SET Tuzla,2011.)
 
[[Kategorija:Bosna i Hercegovina|Selimović,Mehmed Meša]]