Razlika između verzija stranice "Bosanski jezik"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
Red 32:
*[[Husein Tokić]]
**"Selimovićevo esejističko, vremenski bespotrebno fikcionalno a prosječno postignuće pisano isključivo srpskim jezikom –ekavicom “Za i protiv Vuka”, u kojem je čisti bosanski jezik preveden na ekavicu, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove kritičko-analitičke vrijednosti potrebne ideološko-srpskoj varijanti jugoslovenstva , je zanimljivo jer svjedoči za savremenike i potomke o renegatskim piščevim nacionalnim opredjeljenjima... Vuk Karadžić je dopunio 18 lista “pravopisa serbskog” iz 1810. izvjesnog Save Mrkalja dodavši mu iz latinice slovo “ J” i izbacivši dva znaka kombinujući ih sa “LJ, NJ”... Radeći na srpskom nacionalnom jezičkom programu skoro dvije decenije usvojio je znakove F i H iz središta “Ilirije”-Jugoistočne Bosne,podveo “pod srpske”,pa onda preveo na “srpski” i Njegošev «Gorski vijenac”…...Za prosječnog “nesrpskog čitaoca ”,odmah upada u oči da Mešin esej “o Vuku” (ne)posredno ruši mit o “srpskohrvatskom” tj. bosanskom jeziku,jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju...Mešino glavno "esejističko stanovište" utemeljeno je da on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika - “revolucionara” koji je potpuno odbacio "stariju" srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku “revolucionarni udar” time što ga je sveo na ruralni tzv. “narodni” idiom i “oslobodio” duhovno-intelektualnoga rječnika.Zanimljivo je da je I. Andrić januara 1946.g. pri prijemu u SAN-u čitao svoj esej o Vuku,baš kao i Meša Selimovič trideset godina kasnije na "svečanom" prijemu u SANU. Mešin kompleks identitetea i epigonstva je i ovdje «dopunio» Andrića." (Iz knjige "Jugoslavenstvo je SH agresija",OFFSET,2011)
 
*[[Ivan Franjo Jukić]]
**"[[BiH|Bosna]] je jedina turska država, koja je čista sasvim ostala od turskog jezika, kako po selima tako po varošima, drugi se jezik osim bosanskog i ne govori, najveća turska gospoda samo onda turski govore, kada su kod vezira." (Zemljopis i povijestnica Bosne, 1851.)
 
*[[Jakov Mikalja]]