Razlika između verzija stranice "Mirsad Mustafić"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary |
mNo edit summary |
||
Red 11:
}}
*"Noć je, Meliha, vječna noć. Zakopana tama u kojoj nema osvita. Smiren u vremenu koje je davno stalo u meni, čekam a ne znam koga i zašto. Moje sakupljene kosti po stratištima Podrinja, grle jedna drugu i čekaju ostale dijelove skeleta. Od svega što je bilo, ostala je duša koja govori o moriji koju su nam donijeli zli ljudi i o danima mladosti koje su ubili u nama. Ti si, Ferize, šehid, kazat će mi bijele ahmedije dok su se iznad kabura dovama molile Svevišnjeg da mi pokaže put gdje idu pravedni. / Kada mi je majka Zilka posljednji put poljubila memljivu lobanju i spustila je na zemlju šehidsku u Potočarima, sve je stalo osim sjećanja i topota lopata, glasova i suza moje sestre Fehre. Sad nekoliko kostiju moje šake traže očeve ruke. Izmiješali su nas nakon pogubljenja u Pilici i Kozluku, Kamenici i Branjevu. Stajao je gordo i prkosio dušmanima. Nisam se odvajao od njega, niti jednog trenutka.
▲ -Ne daj, sine Ferize, da četnici osjete strah u našim očima. I u smrti moramo biti ponosni! - bile su posljednje riječi koje je izgovorio prije rafala koji ga je pokosio po prsima.
▲ Zaleđeni posljednji pogled zakovan na meni, ukočili su pucnji u moje bespomoćno tijelo i neomilovanih devetnaest godina tek započetog pustog mladovanja. Na vrelim prostorima nespokoja sad mriju sjećanja na život koji sam ostavio na stranicama momačkih uspomena." (Iz romana MELIHA)
==Bibliografija==
| |||