Razlika između izmjena na stranici "Mirsad Mustafić"

Dodano 2.508 bajtova ,  prije 5 godina
nema sažetka izmjene
(Nova stranica: {{Infokutija biografija2 |ime=Mirsad Mustafić |pravo ime= |slika= |tekst uz sliku=bošnjački književnik |datum rođenja=4.9.1956. |mjesto rođenja=Srebrenica, Bosna |datum...)
 
}}
 
*"Noć je, Meliha, vječna noć. Zakopana tama u kojoj nema osvita. Smiren u vremenu koje je davno stalo u meni, čekam a ne znam koga i zašto. Moje sakupljene kosti po stratištima Podrinja, grle jedna drugu i čekaju ostale dijelove skeleta. Od svega što je bilo, ostala je duša koja govori o moriji koju su nam donijeli zli ljudi i o danima mladosti koje su ubili u nama. Ti si, Ferize, šehid, kazat će mi bijele ahmedije dok su se iznad kabura dovama molile Svevišnjeg da mi pokaže put gdje idu pravedni.
*"." (a)
Kada mi je majka Zilka posljednji put poljubila memljivu lobanju i spustila je na zemlju šehidsku u Potočarima, sve je stalo osim sjećanja i topota lopata, glasova i suza moje sestre Fehre. Sad nekoliko kostiju moje šake traže očeve ruke. Izmiješali su nas nakon pogubljenja u Pilici i Kozluku, Kamenici i Branjevu. Stajao je gordo i prkosio dušmanima. Nisam se odvajao od njega, niti jednog trenutka.
-Ne daj, sine Ferize, da četnici osjete strah u našim očima. I u smrti moramo biti ponosni! - bile su posljednje riječi koje je izgovorio prije rafala koji ga je pokosio po prsima.
Zaleđeni posljednji pogled zakovan na meni, ukočili su pucnji u moje bespomoćno tijelo i neomilovanih devetnaest godina tek započetog pustog mladovanja. Na vrelim prostorima nespokoja sad mriju sjećanja na život koji sam ostavio na stranicama momačkih uspomena. Možda bi daidža Mirso znao ovjekovječiti priču o tek stasaloj ljubavi rođenoj pod kišom granata, ako se nije sasušila olovka od suza i boli. Sjećam se kako se samo radovao mojim peticama u školi. Znam koliko me je volio i divio se mojim uspjesima. Sjedio je za pisaćom mašinom i nešto tipkao, a ja ga zadirkivao hoće li u toj priči biti mjesta za mene i moju Melihu. Činio je to za vrijeme slobodnih dana kad bi se vratio sa linije. Tražio je mir i šutnju. Istina, ta šutnja mi nije uvijek bila jasna. Nisu ga plašile ni detonacije nakon granatiranja. Stari sat djeda Saliha kucao je na duvaru i gledao prema položenoj postećiji i tespihu blago položenom u vrhu sobe. Sa zida nam se smiješila levha, stari kaligrafski ispis iz Kur’ana." (Iz romana MELIHA)
 
 
25

izmjena