Razlika između verzija stranice "Autoritet"
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m →F |
|||
Red 12:
**"[G]dje su političke i pravne strukture (uključujući interno ''pravedne'', funkcionalno učinkovite strukture) nametnute narodu na moralno nelegitimne načine, posljedična “duboka isprepletenost” njihovih interesa sa onima njihovih ugnjetavača jeste nešto što priziva moralni lijek, ne nešto što stvara sâme one dužnosti potčinjavanja i priklanjanja oštećenih osoba, kao što mislimo da se obavezuju oni koji su legitimno uključeni u “zajednički svijet”." (''Ibid.'')
**"[N]e može se jednostavno braniti uvjerljiva teorija domaće pravde i legitimnosti bez prvobitnog identifikovanja osoba i teritorija koje se pravično ubrajanju unutar i pravično izvan granica autoriteta države. I ovaj zadatak zahtijeva da imamo na umu objašnjenje moralnih granica između država i između država i mogućih grupa koje nisu subjekti, objašnjenje koje neće biti uvjerljivo ako na neki način nije osjetljivo na zla koja se mogu počiniti u ustanovljavanju teritorijalnih zahtjeva i predmetnog stanovništva. Ukratko, pristup pitanjima državne legitimnosti i teritorijalnosti koji “gleda unutara” ne može uspjeti bez uključenja principa koji “gledaju vani”; i oba aspekta teorije treba historijske, a ne tek strukturalne/funkcionalističke dimenzije." (''Ibid.'')
*[[Alex Stein]]
**"Kognitivna sposobnost [...] je samo jedna od karakteristika epistemičkog autoriteta. Biti kognitivno sposoban je nužan, ali ne i dovoljan, uslov za postajanje epistemičkim autoritetom. Da bi se kvalificirala kao epistemički autoritet, osoba - ili više realistično, institucija - mora ne samo biti sposobna kao pronalazač činjenica; ona treba biti sposoban pronalazač činjenica na sistematski i općenito pouzdani način." (''On Epistemic Authority of Courts'')
**"Presuđivanje je epistemička društvena praksa - praksa prihvatanja i odbijanja činjeničnih tvrdnji koje se ističu kao "istinite" na sudu. Presuditelji određuju prava, dužnosti i odgovornosti osoba oslanjajući se na činjenice koje ocjenjuju kao dovoljno vjerovatne da budu istinite. Te evaluacije istine nisu licemjerne: kada utvrđivač činjenica kaže da su te i te činjenice "više vjerovatne nego ne" ili "van razumne sumnje" oni to zaista i misle. Ova potraga za istinom jeste ono što mi, kao organizirano društvo, postavljamo kao cilj presuditeljima. Ključna odlika koja izdvaja sudove kao epistemičke autoritete jeste ''nezainteresovanost'' razloga koji opravdavaju njihove činjenične nalaze. Opravdavajući aparat kojeg sudovi koriste u donošenju njihovih činjeničnih nalaza moraju ne samo potvrđivati vjerovanje suda da su njegovi nalazi dovoljno vjerovatni da budu istiniti. Svaki pojedinačni dio tog aparata mora biti nezainteresovan na sljedeći način: sudu nije dopušteno ''da želi'' bilo kakav pojedinačni ishod. Preciznije, nije dopušteno za sud (tj., za sudiju ili porotu) da koristi razloge koji uključuju ''željenje'' određenog ishoda u konačnoj odluci o određivanju činjenica [...] Sposobnost da razviju nezainteresovano opravdanje za faktičke nalaze i da ih odašilju relevantnoj publici - parničnim strankama i društvu u cjelini - jeste središnja karakteristika sudova. Ova karakteristika pretvara sudove u epistemičke autoritete." (''Ibid.'')
*[[Andrei Marmor]]
| |||