Razlika između verzija stranice "H. L. A. Hart"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Harač (razgovor | doprinosi)
Harač (razgovor | doprinosi)
Red 21:
*[[Gerald J. Postema]]
**"Koncept pravila priznanja (koje se temelji na pojmu društvenog pravila) jeste osovina oko koje se kreće Hartova teorija prava. Sa njim, vjerovao je, može objasniti kako je pravo temeljno stvar konvencije ili običaja, široko tumačenog, a da ipak prevazilazi društveni običaj; kako pravo konstituiše sistematsko jedinstvo i održava se kroz vrijeme; kako pravna pravila mogu biti autoritativna ne s obzirom na njihov sadržaj ili vrijednost (pravdu, mudrost, ili razumnost) već s obzirom na njihov izvor u institucionalizovanoj formi društvenog priznanja; kako može stvoriti obaveze koje nisu nužno, međutim, moralno obavezujuće; kako se gledište pravne elite može razilaziti od onog običnih građana bez da gubi svoj autoritativni status; i stoga kako pravo, koje treba da normativno kontroliše i upravlja društvenom interakcijom može, bez da u potpunosti izgubi status pravnog sistema, učiniti se večini svojih subjekata kao strani prinudni mehanizam." (''[[Pravna filozofija u dvadesetom stoljeću]]'')
 
*[[John Finnis]]
**"Ukratko: ''[[Koncept prava]]'', ''[[Eseji o Benthamu]]'', i dijelovi I-III i V ''[[Eseji u jurisprudenciji i filozofiji|Eseja u jurisprudenciji i filozofiji]]'' izlažu pravnu teoriju ili opću jurisprudenciju koja, nakon što je identifikovala svoju opisnu zavisnost o internoj tački gledišta i stanovištu (u kojima su pravila razlozi za djelovanje), ostavlja te razloge najvećim dijelom neobjašnjenim, i najvećim je dijelom zadovoljna sa izvještavanjem činjenice da ljudi imaju stanovište koje je interni aspekt njihove prakse. Nakon što je tako plodonosno otišla izvan posmatračeve ili gledalačeve perspektive o tjelesnim kretanjima i ponašanju, ostaje zvanično zadovoljna sa ''izvještajem'' da učesnici imaju razloge za njihovo ponašanje i njihovu praksu. Ne teži da objasni te razloge kao što svi razlozi zahtjevaju da budu razumljeni - u dimenziji ispravnosti ili neispravnosti, prikladnosti ili neprikladnosti, istini ili grešci. Da je bila konzistentna u svojoj apstinenciji od bavljenja sa tom dimenzijom - od "vrijednosnih tvrdnji" - Hartova metoda ga je trebala ograničiti na opservaciju da ljudi često misle da imaju razloge, da mnogi ljudi misle ili su mislili da je pred-pravni skup društvenih pravila bio defektan, da misle da su sekundarna pravila lijek, i tako dalje. Ali angažman njegove knjige sa čitaocima bio bi dosta drugačiji. I budući da nipošto svi i svugdje nemaju ista vjerovanja o razlozima, pitanje zašto izabrati za izvještavanje ''te'' navodne razloge radije nego druge bilo bi zaglušujuće; razvalilo bi zabavu."
 
*[[John Gardner]]