*"Živi običajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj suštini, običajnost propada u formalnoj opštosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svome predmetnome elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, ''[[carstvo obrazovanja]]'', i njemu nasuprot u elementu misli svet vjerovanja, ''[[carstvo suštine]]''.Oba pak svijeta, koje shvaća duh, koji se iz ovoga gubljenja sama sebe vraća u sebe, to jest koji shvaća pojam, spliću se i revolucionišu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, ''[[prosvjećivanjem]]'', i carstvo prošireno i podijeljeno u ''[[ovozemaljski]]'' i ''[[vanzemaljski svijet]]'' vraća se u samosvijest, koja sebe sada u ''[[moralitetu]]'' shvaća kao suštastvenost a suštinu kao ''[[stvarno samstvo]]'', i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje više iz sebe, vec pušta da sve u njoj izgori i kao ''[[savjest]]'' jeste duh koji je siguran u sama sebe."
