|
}}
*"Kada govore o pravu na apstraktan način pravni filozofi često se bave razjašnjavanjem i razumijevanjem odnosa između četiri različita koncepta, često bez jasnog razlikovanja između njih: valjanost pravnih normi, sadržaj pravnih normi, normativnost prava, i legitimnost prava. Za pravnu normu se kaže da je valjana ako i samo ako je član klase normi koje mogu biti identifikovane (na neki još nepreciziran način) kao pripadajuće određenom pravnom sistemu. Valjanost pravne norme, drugim riječima, "znak" je koji je razlikuje od drugih normi, koji objašnjava zašto je ona ''pravna'' norma (za razliku od društvene ili moralne norme). Sadržaj pravne norme jeste ono što ta [[norma]] propisuje, zabranjuje, ovlašćuje (i tako dalje), često dovodeći u vezu određeni skup činjenica koje se moraju ostvariti (potpisivanje nekih dokumenata; zarađivanje određene količine novanovca) sa određenim pravnim posljedicama (stvaranje određenih ugovornih prava i dužnosti; dužnost plaćanja određenog iznosa poreza). Normativnost pravne norme jeste smisao u kojem su pravni odgovori koji su upravo spomenuti "neopcionalni", način na koji pravne norme stvaraju (ili strijeme da stvore) dužnosti da ljudi učine ili se suzdrže od činjenja određenih radnji. Konačno, legitimitet se tiče pitanja kada izdavatelj navodnih pravni normi ima pravo da čini takve zahtijeve. Iako su normativnost i legitimitet očito povezani - i po nekim objašnjenjima nerazdvojni - čini se da se oni tiču dva različita pitanja: normativnost se bavi metafizičkim pitanjem, "kako društvena, faktička, praksa stvara norme?", legitimnost se bavi moralnim ili političkim pitanjem, "šta daje bilo kojem pojedinačnom navodnom stvaraocu prava pravo da zahtijeva da se neko treba, ''prima faciae'', pokoravati?". (''The Significance of Legitimacy to Legal Theory'')
*"[P]itanja oko toga šta se ubraja u [[pravo]], ili u izvore prava, ispresjecana su obzirima legitimnosti[[legitimnost]]i. Doista, čak i kod "učitihočitih" izvora - zakonodavnih akata ili precedenata - obziri legitimnosti su dijelovi priče. Istina, može biti da kada je upitana da objasni zašto se oslonila na zakon, sudinca bi prvo odgovorila, "jer je pravo", ili čak "jer tako radimo stvari ovdje". Ali, ukoliko bi insistirali sumnjam da bi i jedan sudija kazao da je ovo bio pravac razmišljanja. Ovo je, naravno, empirijska tvrdnja za kojegkoju ne mogu ponuditi ubjedljiv dokaz. Ali neki podržavajući dokazi dolaze iz razmatranja načina na koji sudije objašnjavaju svoju sudsku praksu, što često čine dovodeći je u vezu sa njihovom pozicijom unutar strukture legitimne vlade. Nije važno da li su njihovi argumenti filozofski pronicljivi ili ne. Ono što je važno jeste da čineći to sudije pokazuju da su granice njihove prakse postavljene političkim obzirima, ne konvencionalnim." (''Ibid.'')
*"Konačni odgovor mogao bi biti da je cjelokupna svrha imanjaposjedovanja zakona[[zakon]]a izbjegavanje ovih pitanja prisvajajući javne i objektivno provjerljive načine za rješavanje društvenih problema. Ovo, međutim, može biti razlog za davanjem zakonima određene forme ili dizajniranjem pravnih institucija na takav način da se smanji potencijal za moralne kontroverze. Ali sve ovo se može dogoditi tek kada je ono što pretvara (nelegitimno) korištenje sile u (potencijalno legitimno) pravo već tu. Postojanje društvene konvencije povodom izvora prava važno je samo ako je legitimna, postojanje same konvencije ne može utemeljiti njenu [[legitimnost]]." (''Ibid.'')
*"[Pitanje granica prava] je stvar oko koje ljudi mogu (ili ne moraju) imati stav, i ako nas zanima pitanje granica prava, možemo ih jednostavno pitati za njihovo viđenje te stvari. Filozofsko pitanje granica prava, ako uopće postoji, moguće je naravno, ali samo ako teoretičar napusti bilo kakvu tvrdnju da opisuje [[pravo]]. Moguće je razviti objašnjenje šta je pravo izvodeći odgovor iz moralne i političke teorije. To je svjesno reformistički poduhvat i bilo kakva primjedba prema tome ("to nije pravo") bila bi tada samo verbalna." (''Free-Floating From Reality'')
[[Kategorija:Pravo]]
|
