Razlika između verzija stranice "Jack Balkin"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Harač (razgovor | doprinosi)
mNo edit summary
Harač (razgovor | doprinosi)
mNo edit summary
Red 9:
}}
 
*"Mi se rijetko, ako ikada, suočavamo sa sistemom u kojem se ''svi'' slažu da su ozbiljne neprave ozbiljne i nepravedne. Prije, ne bitno koliko su značajna zla društvenog života, razni ljudi - uključujući često dosta moćne ljude - uvijek imaju razloge da brane te aspekte društvenog života, da tvrde da oni nisu toliko nepravedni ili ozbiljni, da su stanovišta da pokušajubi pokušaji njihovog ispravljanja bi izazvali još veće štete, i tako dalje. [[Nepravda]] se ne pojavljuje očita pred nama; uvijek je obućena u racionalizacije i odbrane, zaodjenuta u kontroverze i neslaganja. Zbog toga je toliko teško doći do dogovora o tome šta je pravedno i nepravedno." (''The Distribution of Political Faith'')
 
 
*"[[Ustav]] nije bio dovršen u trenutku njegovog usvajanja. On je i uvijek jeste djelo u nastanku. To je ujedno simptom njegove nesavršenosti i izvor njegovog potencijalnog poboljšanja. Ustav ističe svoju legitimnost, ali da bi ustavni projekat kao cjelina bio legitiman, ljudi moraju vjerovati da je dovoljno vrijedan njihovog poštovanja da opravda državnu prisilu njihnad njima i drugihdrugima. I budući da za mnoge ljude on trenutno nije vrijedan poštovanja, ljudi moraju imati vjeru da, uprkos njegovim trenutnim nesavršenostima, on može takav postati vremenom. / Za mnoge ljude, problem ustavne vjere uopće ne nastaje. Mnogi ljudi mogu biti razumno spokojni sa statusom quo; drugi, međutim, da li iz patriotizma, inercije, ili oboje, mogu vjerovati da je sistem sasvim uredu takav kakav je. Za takve ljude, ustavna vjera nije naročito teška; uistinu, ona ne mora biti uopće važna. Ali za ljude koji se nađu u poziciji disidenta, koji vide ozbiljne nepravde, i koji su zabrinuti da zemlja izmiče kontroli, ustavna vjera je izrazito važna. Za te ljude, Ustav-u-praksi nije vrijedan njihovog obožavanja i poštovanja. Vjernost ustavnom projektu - i samom Ustavu - prema tome zahtijeva vjeru u eventualno iskupljenje Ustava. Ustavno iskupljenje nije garantovano, a čak i kada dođe, nikada nije potpuno, nikada nije savršeno, i nikada nije sasvim nevino. Ipak, mogućnost ustavnog iskupljenja potcrtava vjeru u trenutni sistem, naročito za ustavne disidente. Sa takvom vjerom, naš sporazum sa paklom mogao bi već postati povelja iskupljenja; bez takve vjere, on ostaje pakt sa smrću." (''Ibid.'')
 
 
*"U ''Ustavnom iskupljenju'', tvrdio sam da kada kažemo da imamo vjeru u Ustav, mi ne govorimo samo da imamo vjeru u određeni ''tekst''; mi također govorimo da imamo vjeru u ''ljude'' i razvoj ''institucija'' ustavne demokratije kroz koje se izražava narodna volja. Prema tome, ono što seje iskupljuje nije samo niz premisa u dokumentu, već transgeneracijski ustavni projekat i ljudi. Iza ustava su ljudi koji žive unutar političkog okvira. Politička vjera nije opklada na određene riječi, već na članove političke zajednice koji biraju da žive - ili da ne žive - po tim riječima." (''Ibid.'')
 
 
*"Neki ljudi možda prihvateprihvataju sadašnji sistem ne zato što vjeruju da je moralno ili demokratski adekvatan, već zato što se plaše da će čak gori sistem nastati koji će imati čak manje legitimiteta. Ovi ljudi utemeljuju svoje prihvatanje režima ne u ustavnoj vjeri u bolji svijet, već u ustavnu strepnju od goreg. / Ustavna strepnja je inverzija ustavne vjere. Osoba koja djeluje iz ustavne strepnje vjeruje da je sadašnji sistem - nepravedan kakav je - vjerovatno je bolji nego alternative. Takva osoba ima neku vrstu ustavne vjere. Ali ono što dominira njihovim svjetonazorom nije nada u bolje sutra, već strah od toga štašto promjena može donijeti. Ovo viđenje političkog legitimiteta - ono utemeljeno na strepnji prije nego nadi - bliže je [[Thomas Hobbes|Thomasu Hobbesu]] nego Fredericku Douglassu." (''Ibid.'')
 
 
*"Može li ustavna strepnja - nasuprot ustavnoj nadi - činiti osnov ustavnog legitimiteta? Liberalni princip legitimiteta tvrdi da je država legitimna kada bi sve razumne osobe pristale na upotrebu sile države protiv njih i drugih. Sada, ako se veoma nepravedan ustav čini najboljim što imamo, i ako se plašimo da njegovo odbacivanje može voditi značajno gorem stanju stvari, ili raspadu društvenog poretka, onda sve razumne osobe bi mogle na njega pristati, i prema tome ustavna strepnja mogla bi biti osnov za političku legitimnost. To nije liberalizam nade, ili čak [[John Rawls|Rawlsov]] liberalisam razumnog preklapajućeg konsenzusa, već liberalizam strepnje. To je [[Thomas Hobbes|Hobbsijanskihobbsijanski]] liberalizam, koji možda uopće nije veoma liberalan, da ne spominjemo jednakost [...] [N]eki ljudi mogli bi se držati Ustava iz straha radije nego nade. Ipak, vjerovatnije je da su pogledi mnogih ljudi o Ustavu komplicirani spoj političke vjere i političke strepnje. Ljudi se nadaju da se Ustav može iskupiti vremenom, i plaše se njegovog napuštanja za nesigurnu budućnost. Postavljeno na ovaj način, mi možemo posmatrati ustavnu vjeru i ustavnu strepnju ne kao kontradiktorne ili nekompatibilne, već kao dijelove veće distribucije vjere i nepovjerenja koja može činiti političku vjeru mnogih ljudi." (''Ibid.'')
 
 
*"Vjera u ljudske institucije je vjera da se nalazimo u određenoj tački životnog ciklusa institucije - bliže početku nego kraju. Suprotno, vjera u instituciju koja više ne može ispuniti svoja obečanjaobećanja riskira da postane svoj sopstveni oblik političke idolatrije. / Sve vrste političke vjere moraju se suočiti sa problemom idolatrije, čak i ako joj ne podlegnu. Način na koji se javlja problem idolatrije zavisi od pojedinačnih ljudskih distribucija vjere, odnosno njihove specifične ekonomije vjere i nepovjerenja." (''Ibid.'')
 
 
*"Moglo bi se pomisliti da usvajanje stava ustavne strepnje izbjegava problem idolatrije u potpunosti jer ustavna strepnja nema nikakve vjere ni u Ustav kakav postoji, ni u budući ustav koji ga treba zamijeniti. Nema ljubavi ni prema sadašnjosti ni prema budućnosti. Ali ustavna strepnja rizikuje drugačiji problem. Predajući nadu, riskira pretvaranje historijske slučajnosti u političku nužnost. Tretirajući status quo kao najbolje što možemo učiniti, zatvara vrata na mogućnost bolje budućnosti. Problem nije u tome da politička strepnja zamijenjujezamjenjuje postojeće institucije sa božanstvenim, već da riskira pretvarajući sve alternativne mogućnosti u demone. To jeste, ustavna strepnja pretvara nepoznato u svemoguće zlo božanstvo. Ako je opasnost političke nade naivnost, opasnost političkog straha je gušenje političke mašte. Ustavni strah riskira neopravdanu odbranu statusa quo. On riskira sanktifikaciju postojećeg - uključujući postojeće nepravde - na mišljenju da je to vjerovatno najmanje loš od svih mogućih svjetova." (''Ibid.'')