|
*"Zaboravljanje - da, praštanje - jok. Naživio sam se, evo, šezdeset pet godina, svakakve su me nevolje jahale i trle, mnogi mi je insan, štono kažu, na žulj stao, mnogi za srce ujeo, uvrijedio,, ponizio, hljeb iz usta moje djece otimao, mene kundačio, i sve sam mogao u neka doba zaboraviti, ali ništa, baš ništa i nikome - oprostiti! Pokopam, u trbušne bunare zatrpam, zaboravim, ali - čim se sjetim, ono oživi kao da u prošlosti nije ni trena boravilo, a ja shvatim da mrzim i da nisam oprostio. Vidim, i u to nikakve sumnje nema, mojoj je duši od novozavjetnog, Isusovog, bliži Mojsijev, starozavjetni, zakon: oko za oko, zub za zub."
*"Šta mi je ovo, sav trnem? AKoAko bih zaplakao, to se ne bi moglo zvati plačem, ne. Bio bi to niz nesvezanih vriskova... i svaki bi se od njih iz pluća otkidao kao hropac, i svaki bi jurnuo na drugu stranu, koliko hropaca, toliko smjerova, ni dva ne bi u istome smjeru jurnula, šta je to? Okrećem se, kao da mi je dijete ispalo iz auta, pogledom kidam zastore tame što ostaje za mnom. Ništa. Prošlost bez lika i oblika. Desnom stranom, iza stakla, promiču table na kojima su ispisana mjesta zločina: Karakaj, Čelopek, Pilice..."
[[Kategorija:Literatura]]
|
