|
'''Bašta sljezove boje''' (1970.) je zbirka pripovijedaka (''[[Čudesna sprava]]'' i dr.) bosanskohercegovačkog književnika [[Branko Ćopić|Branka Ćopića]].
BAŠTA SLJEZOVE BOJE
----
-Muškarci obično slabo razlikuju boje,ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed,e,takvog je bilo teško naći.Njegov spektar svodio se na svega četiri
osnovne boje,a ono ostalo-to nije ni postojalo ili se svodilo,u najmanju ruku(ako je čiča dobre volje!),na neki vrlo neodređen opis:"Žuto je,a kao da nije žuto,nego nešto onako-i jeste i nije".Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena i jest i nije bojom to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.U jedno od najprijatnijih doba godine,skoro preko noći,rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde.On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:-Pazider ga,sva se bašta modri kao čivit.Ono,istina,na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje,ali ako je djed kazao da je modra,onda ima da bude modra i kvit.Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni,i onda za tu godinu tako i važi:sljez mora ostati crven.Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.
– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju daje žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:
– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.
– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:
– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.
Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.
– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.
Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati. ▼Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio. ▼
▲*"Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.
ČUDESNA SPRAVA
▲:Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio. "
[[Kategorija:Literatura]]
-Moj djeda Rade plašio se ne samo raznih životinja(zmija,daždevnjaka i riba)nego je zazirao i od mnogih sprava i mašina:od pušaka,termometara,vaser-vage i tako dalje.Ni pod kakvim izgovorom u našukuću nije se smjela unijeti puška ni puna,ni prazna,ni pokvarena,ni rastavljena.Od pogleda na termometar on je dobijao vrtoglavicu i suživalo bi mu se u stomaku,a od vaser-vage je zakretao glavu kao od urokljivih očiju.Međutim,jedino je prema satu oduvijek imao neko posebno strahopoštovanje gledajući u njemu tajanstveno biće koje živi svojim zagonetnim životom,čistim i mudrim kao kod nekog drevnog pravednika,nije ga čak volio ni u ruke uzeti bojeći se da ga na neki način ne obesveti i ne uprlja.Djedov rođak Sava,stari lopov i nikakva vjera,često bi se oko toga dohvatio s djedom.Ma kako ti to zazireš od sata kao da je pred tobomživ stvor,a?Pa da šta je nego živ-mirno kaže djed.Sat živ??-zabezekne se
[[Kategorija:Branko Ćopić]]
Sava.Živ,bogme,i deset puta mudriji nego ti.Iako baš nije bilo teško ispasti mudriji od Save,starčić uvrijeđeno puše: Mudriji od mene?O,vidi ti njega.Da,da.U po dana,u po noći,kad kad god ti drago,samo ga otvoriš,a on ti cak-cak!-toliko i toliko sati.Ehe,dragi moj a ti neznaš ni na koliko si mjesta šupalj a kamoli šta drugo.Djed poučno digne prst.Prema jednom satu brate Savo ti si jedna obična bena.Da šta sam nego bena.Kod Babića se peče rakija a ja ovdje kod tebe džaba tupim zube-iskreno priznaje Sava i diže se da pođe.U našoj kući odkad se zna i pamti nikad niko nije imao sat nit je ko znao da po njemu čita vrijeme.Moj stric Nidžo,kad se vratio sa solumskog fronta,pravio se da zna u sat ali kasnije se ispostavilo da on umije samo ponešto oko male kazaljke,pa je njegovo određivanje vremena ispadalo,od prilike ovako:Još samo kolik za jedan nokat pa će podne.To gledanje u sat za mog je djeda bila jedna isto tako tajanstvena i pomalo natprirodna umješanost kao gatanje u dlan.Ako si rođen za to,ti ćeš tu rabotu i naučiti,ako pak nisi,džabe ti je.Da žene ne znaju u sat i da to nisu ženska piosla,to je za djeda bilo nešto što se samo po sebi razumije.Jedne godine i naša kuća dobi sat.Bilo je to ovako:Imaoti je djed jednog pobratima i prijatelja,nekog Petraka,samardžiju po zanimanju.
{{Wikipedia|Bašta sljezove boje}}
| 