|
Ovdje možete predložiti tekst za rubriku "Izdvajamo iz sadržaja". Jednostavno upišite ime osobe pored sedmice u godini kad želite da se tekst pojavi na početnoj stranici. Tekst mora postojati na ovom Wikicitatu i imati odgovarajuću sliku.
Almedina Durak
Filozofski fakultet Sarajevo, BiH
5.MEDUNARODNA FILOZOFSKA POLETNA ŠKOLA –DUBROVNIK 2006
TEMA: Dešavanje istine na djelu, stvaranje kao razotkrivanje same istine
Sarajevo, 27.06.2006.godine
- Dešavanje istine na djelu, stvaranje kao razotkrivanje same istine -
Kada govorimo o umjetnosti i umjetničkom djelu odnosno samom stvaranju umjetničkog djela, krenut ću od teze Nietzschea koji kaže:¨Da postanemo onaj tko zbiljski jesmo, a to ne znači da postanemo ono što jesmo cijelo vrijeme nego da postanemo ono u što smo sami sebe pretvorili, u toku stvaranja ukusa po kojemu završavamo sudeći sami o sebi.¨
S druge strane strane imamo M. Prousta koji kaže da u oblikovanju umjetničkog djela mi ni u kom slučaju nismo slobodni, da ne odabiremo način kako ćemo ga napraviti, nego da ono preegzistira pa smo mi stoga obavezni, budući da je ono nužno i skriveno, da činimo ono što bismo trebali činiti, to jeste otkriti ga. Otkriće našegistinskog života može biti obavljeno samo u samom procesu stvaranja umjetničkog djela. Međutim, Proustov projekat i način stvaranja ima veze s politikom, on koristi javna pitanja svoga vremena samo za lokalno obojenje, dok Nietzsche kao i Heidegger u svojoj vrsti samostvaranja služe kao modeli koja nema nikakve veze sa pitanjima društvenog poretka.
Ono što je njima bitno jeste da su bili zainteresirani za savršenstvo, a ne za moć.
Nietzsche i Heidegger su željeli dospjeti onkraj svih perspektiva, jednom rječju željeli su prevladati ono tradicijsko i željeli su uzvišenost odnosno tragali su za povijesno uzvišenim.
Heidegger smatra da ako želimo izbjeći poistovjećenje istine sa moći, moramo postupati tako da naši vokabulari i naša djela ne služe kao sredstva za postizanje ciljeva, nego nastojati da se svijet rađa i da se svijet pojavi u svim stvarima u svojoj punoj otvorenosti. Sam Heidegger ne predstavlja nikakvu opću javnu korist.
Kao što Richard Rorty kaže:¨Trebali bismo prestati s pokušajima da povežemo samostvaranje i politiku.¨
Heideggerov način shvaćanja umjetnosti i istine odnosno samog stvaranja umjetnosti kao takve najbolje je interpretiran u njegovom djelu ¨Izvor umjetničkog djela¨, gdje se umjetnik, s jedne strane, shvaća kao izvor samog djela, a djelo kao izvor umjetnika, s druge strane. To znači da nema jednog bez drugog. Umjetnik i djelo jesu zahvaljujući nećem trećem, a to treće jeste umjetnost.
Pitanje o izvoru umjetničkog djela postaje pitanje o suštini umjetnosti. Umjetnost se nalazi u umjetničkom djelu.
Tek posredstvom djela i samo u djelu istinski se pojavljuje tvorevinsko biće tvorevine (npr. Van Gogova slika – par seljačkih cipela). Neskrivenost bivstvujućeg nazivamo istina, a Grci su je nazivali µlhJeia.
U djelu je dešavanje istine na djelu. U umjetničkom djelu istina bivstvujućeg stavila je sebe u djelo. Suština umjetnosti bila bi istina bivstvujućeg koja sebe postavlja u djelo.
Stav da je umjetnost sebe-u-djelo-stavljanje istine treba da oživi ono prevaziđeno mišljenje da je umjetnost oponašanje i opisivanje realnosti
Podudaranje s bivstvujućim odavno važi kao suština istine. Djelo je reprodukcija opće suštine stvari, a ne samo pojedinačnog bivstvujućeg koje je prisutno u datom trenutku.
Umjetnost je istina koja sebe postavlja u djelo. Izvor umjetničkog djela jest umjetnost. Umjetnost je realna u umjetničkom djelu. U djelu je dešavanje istine na djelu.
Ono na čemu i u čemu čovjek temelji svoje stanovanje jeste zemlja. Zašto zemlja?
Zato što je zemlja ono kud se vraća i sklanja pojavljivanje svega pojavljujućeg. U pojavljujućem zemlja je prisutna kao nešto sklanjajuće. Tako djelo otvara svijet i biti djelo znači postaviti svoj svijet. Zemlja je nešto što se pojavljuje i nešto sklanjajuće. Zemlja je nešto što suštinski sebe zatvara. Sa-staviti zemlju znači dovesti je u ono otvoreno kao ono što sebe zatvara. To sastavljanje zemlje postiže djelo stavljajući sebe natrag u zemlju. Dvije suštinske crte u djelskom biću djela jesu postavljanje svijeta i sastavljanje zemlje. Svijet je samootvarajuća otvorenost širokihputeva jednostavnih i suštinskih odluka u sudbini istorijskog naroda.
Zemlja je spontano pojavljivanje onog stalno samozatvarajućeg i na taj način sklanjajućeg. Svijet i zemlja se nalaze u jednom uzajamnom odnosu, a to znači da svijet se temelji na zemlji, a zemlja prožima svijet. Tako istinitom ne nazivamo samo neku rečenicu, već i neku stvar, istinsko ovdje znači što i pravo odnosno realno. Stvarnim smatramo ono uistinu bivsvujuće. Istinsko je ono što odgovara stvarnom. Istinu treba misliti u smislu suštine istinitog. Mi je mislimo sječajući se grčke riječi µlhJeia, to jeste neskrivenost bivstvujućeg.
A šta bi bila sama neskrivenost?
Bivstvujuće se nalazi u bivstvovanju, npr. Stvari jesu, ljudi jesu, životinje i biljke jesu...
Usred bivstvujućeg u cjelini nalazi se otvoreno mjesto. Dakle, postoji čistina. Zahvaljujući toj čistini bivstvujuće je u izvjesnim i promjenjljivim mjerama neskriveno. Čak i ono skriveno biva bivstvujuće kada se nađe u oblasti osvjetljenog.
Otvorenom pripadaju svijet i zemlja. Zemlja nije naprosto nešto nešto zatvoreno, nego ono što se pojavljuje kao samozatvarajuće. Svijet i zemlja uvijek su suštinski u sukobu, uvijek su po svojoj suštini rastujuće strane. Zemlja prožima samo svijet, a svijet se temelji samo na zemlji, ukoliko se istina dešava kao prasukob čistine i skrivanja.
A istina se dešava kao djelsko biće djela. Postavljajući svijet i sastavljajući zemlju, djelo je sukobljenost u kojoj se osvaja neskrivenost bivstvujućeg u cjelini – istina.
Npr. na Van Gogov slici dešava se istina, međutim, to ne znači da se tu nešto postojeće vjerno naslikalo, nego da u ispoljavanju tvorevinskog bića cipela bivsvujuće u cjelini, svijet i zemlja u međusobnom suprotstavljanju, dospijeva u neskrivenost. Slika koja prikazuje seljačke cipele pušta da se neskrivenost kao takva dešava u odnosu na bivstvujuće u cjelini. Tu se dešava osvjetljavanje samoskrivajućeg bivstvovanja. Svjetlost te vrste uklapa svoje sijanje u djelo, a sijanje uklopljeno u djelo jeste ljepota. Ljepota je način na koji istina sustvuje. Postavljanje istine u djelo definirali smo kao suštinu umjetnosti. Tako se mi dalje pitamo: šta je istina, da se ona može ili čak mora dešavati kao umjetnost.
Istina i umjetnost
Kao što je već rečeno izvor umjetničkog djela i umjetnika jeste umjetnost. Suštinu umjetnosti tražimo u realnom djelu. Realnost djela definirana je onim što je u djelu na djelu, dešavanjem same istine.
Djelo je stvoreno od strane umjetnika. Šta to znači?
Stvoriti znači učiniti da se nešto pojavi kao nešto što je proizvedeno. Postojanje djela djelom jeste način postojanja i dešavanja istine. Tako Heidegger kaže:¨ Sve leži u suštini istine.¨ Jedan od suštinskih načina na koji se istina smješta u bivstvujućem što ga sama otvara jeste sebe-u-djelo postavljanje istine. Istina predaje sebe djelu. Istina je prisutna samo kao sukob između čistine i skrivanja u opoziciji svijeta i zemlje.
Stvorenost djela znači utvrđenost istine u obliku. Pojavljivanje stvorenosti iz djela ne znači kako djelo treba da ostavlja utisak da ga je napravio neki veliki umjetnik ili da se slavi,jer nije potrebno da ono stvoreno svjedoči o velikom dostignuću velikog majstora i da zbog tog dostignuća sam majstor stekne ugled u javnosti. Upravo tamo gdje umjetnik, zatim sam postupak i okolnosti nastanka djela ostaju nepoznati doprinose tome da se stvorenost u svom najčistijem vidu pojavljuje upravo iz djela.
Zaista, umjetnost se nalazi u prirodi i onaj ko je uspije iščupati iz prirode taj je i ima. Ali, ta umjetnost u prirodi biva očigledna tek posredstvom djela, jer se umjetnost stvarno nalazi u djelu.
U djelu je događaj istine, i to na način djela, na djelu. Zato je suština umjetnosti unaprijed bila određena kao u djelo postavljanje istine. Ali, u djelo postavljanje istine znači dovođenje bića djela u kretanje i dešavanje. Umjetnost je, dakle, stvaralačko čuvanje istine u djelu. Onda je umjetnost postojanje i dešavanje istine. Suština umjetnosti od koje zavise oboje i umjetničko djelo i umjetnik, jeste sebe u djelo postavljanje istine.
Tako, poezija nije besciljno izmišljanje bilo čega, niti je let pukog predstavljanja i uobražavanja u oblast nerealnog. Ipak, poezija je samo jedan od načina stvaranja i rasvjetljavanja istine. Međutim, to nije neko obično mjesto, jer poezija kao jezičko djelo ima povlašćeno mjesto među umjetnostima. Da bi se to shvatilo potrebno je samo na pravi način odrediti pojam o jeziku kao jednom od sredstava komunikacije. Jezik služi za sporazumijevanje. Jezik nije samo glasovni i pismeni izraz onog što treba da se saopći, nego jezik dovodi ono-bivstvujuće kao nešto bivstvujuće u ono-otvoreno. Gdje ne postoji jezik tu ne postoji ni otvorenost. Tako se bivstvujuće pojavljuje na vidjelo i i oslobađa se prikrivenosti. Svaki jezik je dešavanje onog kazivanja u kojem se narodu istorijski pojavljuje svijet nekog drugog naroda. Putem jezika se iskazuje i donosi na svijet ono što je bilo neiskazano i skriveno. Sam jezik jeste poezija u suštinskom smislu kao i ono dešavanje u kojem se uopće za čovjeka tek otvara bivstvujuće kao bivstvujuće. Stoga sve što je čovjeku dato mora, u projektu, da se izvadi iz zatvorenog temelja i da se posebno postavi na temelj, da se dovede u otvorenost odnosno neskrivenost.
Ovdje je značajno i spomenuti Richarda Rortyja koji pojam istine definira ovako:¨Istine su uvjerenja koja su potvrđena (opravdana) u toku razgovora (unutar jedne određene vrste publike) koja su, stoga, falibilna, predmet dalje revizije.¨ znači, Rortijev model opravdanja stavova unutar grupe istomišljenika, sa svoje strane predviđa legitimiziranje individualne subjugacije unutar grupe. Međutim, ono što se ne dopušta jeste projekcija vlastitih standarda opravdanja na širu kulturu, a to znači da ni jedna kulturna predstava nema epistemološkog osnova za dominaciju. Rorty pokušava ponuditi plauzibilnost i izlaz u stalnoj rekonstrukciji ili redeskripciji povlaštenih pretenzija bilo čega u kulturi vođen nadom u nastvak prosvjetiteljskog emancipatorskog projekta. Rorty prosvjetiteljski projekat naziva poetska kultura, to jest kultura poiesisa kao samostvaralačkog izlaženja na kraj sa stvarnošću odnosno samoosmišljavanja. Rorty smatra da treba odustati od pokušaja da sve strane našeg života obuhvatimo jedinstvenom vizijom, ili opišemo ih jedinstvenim vokabularom.
Prema Rortyjevom shvaćanju svijet, odnosno opisi svijeta, jesu kreacija ljudskog uma i svijet sam po sebi ne može postojati bez pomoći opisne djelatnosti ljudskih bića. Rorty kaže:¨Svijet ne govori. Samo mi govorimo.¨ To znači da nam svijet ne može zadati jezik kojim ćemo govoriti, odnosno to mogu samo druga ljudska bića. Tako ljudska bića stvaraju istine stvarajući jezike na kojima oblikuju rečenice. Na taj način imamo sliku bitne jezgre sopstva, s jedne strane, umreženja ljudskih uvjerenja i želja, i realnosti s druge strane. Jezik je taj koji nas određuje i mi ne možemo transcendirati okvire našeg jezika. Tako ni jedna oblast kulture nije privilegirana, te Rorty odustaje od svake vrste hipostaziranja, autoritarnosti, važenja za sve i svakoga i od pronalaženja tvrdnji kao diktuma. Dakle, ne dopušta se ni jedna mogućnost koja nudi samo jedno rješenja koje je jedino moguće i uvijek važeće, nego se prihvaća jedan intersubjektivni odnos koji ima karakter stalnog samoobnavljanja.
Rorty je u potrazi za filozofijom ravnopravne konverzacije, očuvanja dijaloga gdje postoji što više prostora za individualnu samokreaciju. Treba dostići cilj da smo u stanju ostvariti što više mogućnosti, da budemo otvoreniji i sposobniji za ostvarenje naših mogućnosti koje su okrenute ka budućnosnom smjeru, zetim ne treba prihvatiti jedinstveniu viziju života, nego da sa različitih stajališta i različitih koncepcija vjerovanja ostvarimo što više mogućnosti koje imaju pozitivan i perspektivistički značaj za budućnost nas samih. Rorty se zalaže za očuvanje individualiteta kao i brisanja svake vrste dominacije i autoritarnosti. Također, smatra da smo bića kreacije i perspektive, te se putem jezika odnosimo prema svijetu i ljudima oko nas. Sve zavisi od nas i od ostvarenja naših mogućnosti te pronalaženja prostora za individualnu samokreaciju.
LITERATURA:
Martin Heidegger, Šumski putevi, PLATW, Beograd, 2000.
Richard Rorty, Kontigencija, ironija i solidarnost, Naprijed, Zagreb, 1995.
Richard Rorty, Konsekvence pragmatizma, Nolit, Beograd, 1992.
Znakovi vremena, Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu,
Sarajevo, Naučnoistraživački institut ¨IBN SINA¨, 2002., piše: Asim Mujkić –
Pragmatizam, demokratija i moć.
==Trenutni redoslijed==
===2005===
*[[Template:Izdvajamo iz sadržaja/51-2005|51. sedmica 2005.]] - [[Winston Churchill]]
| 