Razlika između verzija stranice "Borojevići, selo uzvjetar"

*"Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini, a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola, gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila oaza razvijenog društvenog života[[život]]a, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije. Osobenost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih sudbina. Pojavna izražajnost hercegovačkog duhovnog mozaika pojednostavljeno se smatrala ”koloritom”, a zapravo se radilo, i još se uvijek radi, o samom njegovom suštinskom određenju."

*"Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i [[ljubav]] - beskrajna ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih ljetnih skakavaca."

**"Povratak u zavičaj, bio on stvarni ili fiktivni, uvijek znači bijeg od životnih mrtvouzica i životne zbilje u, opet u osnovi prividni, a sanjani svijet potpunosti i sigurnosti. Bježanje u sigurnost kuće i roditeljskog doma je izraz ”generičke sentimentalnosti ljudske prirode” i znak definitivne slabosti ljudskog bića koje se utiče dragom i poznatom, iznevjeravajući svoju tragalačku ljudsku prirodu, koja čezne za nepoznatim i drugim. Iako je bezzavičajnost postala ljudska sudbina u ovom čudnom i monstruoznom svijetu i vremenu, ipak većina nas, kao i Džafer, sanja zavičajnu ”opsjenu o sređenosti i postojanosti ovog varljivog i prolaznog svijeta” u kome se neprestano nastoji ”smicalicama uma doskočiti tragičnoj usudnosti života” kao izrazu čovjekove čežnje za konačnim uporištem i pribježištem. To je duboko ljudski, a onaj ko nije sanjao nije ni živio." ([[Alija Pirić]])