Razlika između verzija stranice "Prvi nemiri"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
No edit summary
No edit summary
 
Red 1:
{{Infokutija knjiga|
'''Prvi nemiri''' je pripovijetka bosanskohercegovačkog književnika [[Zija Dizdarević|Zije Dizdarevića]].
|naziv =Prvi nemiri
|autor =[[Zija Dizdarević]]
|slika =
|tekst uz sliku =
|originalni naziv =''Prvi nemiri''
|datum prvog izdavanja =
}}
 
*"Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, čudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima čije sjenke uvijek podsjećaju na bajke o džinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapću djevojački glasovi ili se to Rustemu samo čini, gluho doba je prošlo, a vruć vazduh i šumovi pretvaraju noć u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuće naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuće mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na [[pamet]] kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu."
----
 
 
*"Budna i zabrinuta [[majka]] ga je u sabah dočekala.
*"Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, čudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima čije sjenke uvijek podsjećaju na bajke o džinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapću djevojački glasovi ili se to Rustemu samo čini, gluho doba je prošlo, a vruć vazduh i šumovi pretvaraju noć u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuće naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuće mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na [[pamet]] kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu."
:- Đe si bio, ako boga znaš?
:- Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.
:Mati s bolom ćuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obučen bacio na šiljte i poćutao nekoliko časova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajući kao da se želi što prije rastati s nečim neugodnim:
:- Majko, ja hoću da me oženiš... odmah... brzo... vakat mi je!
:Pa pred novom navalom [[stid]]a okrenu glavu od matere koja se umirena, nečemu tiho smijala."
 
[[Kategorija:Literatura]]