Razlika između verzija stranice "Zločin i kazna (roman)"

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: popravka HTML koda
No edit summary
Red 8:
}}
 
* "...Što se, pak, tiče moje diobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tačnim brojčanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu [[misao]]. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu[[zakon]]u uopće dijele na dvije kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za rađanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu [[riječ]].
:Tu, razumije se, postoji beskonačno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, općenito govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
:Po mom mišljenju, oni su i obvezatni biti poslušni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi [[zakon]], to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini[[Zločin]]i tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi[[krv]]i, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu..."
:... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti[[budućnost]]i. Prvi održavaju [[svijet]] i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju[[cilj]]u. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje...
 
 
* "Blijeda kao krpa i kao da nema snage da vikne, nasred sobe je stajala Lizaveta s velikim zavežljajem u rukama i ukočeno gledala u ubijenu sestru. Ugledavši Raskoljnikova kako istrča, ona zadrhta treperavo kao list i po čitavom licu joj prođoše grčevi; ona podiže ruku, otvori [[usta]], ali ipak ne vrisnu, nego polahko, buljeći u njega, ali ne vrišteći, kao da nema vazduha[[vazduh]]a da vrišti, poče da uzmiče pred njim u ugao sobe. On jurnu na nju sa sjekirom: njene usne se iskriviše tako žalosno kao kod sasvim male djece kada se počinju nečega plašiti pa netremice bulje u predmet koga se boje i spremaju se da briznu u [[plač]]. I ta nesretna Lizaveta toliko je bila prosta, utučena i zauvijek uplašena da čak ni ruke nije podigla da lice zaštiti, iako je to bio najneophodniji i najprigodniji gest u tom trenutku, jer sjekira je bila podignuta pravo nad njenim licem[[lice]]m. Ona samo malo podiže slobodnu lijevu ruku, ali ni blizu licu, i lagano je ispruži prema njemu, kao da ga odstranjuje. Udario ju je oštricom pravo po lobanji i odjednom joj, gotovo do tjemena, rasjekao sav gornji dio čela. I ona samo što se stropošta. Raskoljnikov sada sasvim izgubi glavu, zgrabi njen zavežljaj, a onda ga baci i potrča u predsoblje." (''VII'')