Pojam i valjanost prava

Pojam i valjanost prava
Autor	Robert Alexy
Originalni naziv	Begriff und Geltung des Rechts
Datum izdanja	1992.

II. Pojam prava

• "Pitanje je sljedeće: koji koncept prava je ispravan i prikladan? Odgovor na pitanje zavisi od odnosa jednih prema drugim tri elementa - autoritativnog izdavanja, društvene učinkovitosti, i ispravnosti sadržaja. U potpunosti različiti koncepti prava javljaju se u odnosu na ocjenu relativnog značaja koji se pridaje ovim elementima. Ne pridavanje bilo kakvog značaja autoritativnom izdavanju i društvenoj učinkovitosti, fokusirajući se isključivo na ispravnost sadržaja, dolazi se do koncepta prava koji u potpunosti oslikava prirodno pravo ili pravo razuma. Dolazi se do potpuno pozitivističkog koncepta prava isključujući u potpunosti korektnost sadržaja i stavljajući svu težinu na autoritativno izdavanje i/ili društvenu učinkovitost. Među ovim ekstremima moguće su mnoge međuforme." (1. Centralni elementi)

• "[P]ostoje konceptualno nužne i normativno nužne veze između prava i moralnosti." (3. Kritika pozitivističkih koncepcija prava)

• "Inkorporiranje u koncept prava koncept valjanosti znači uključivanje u koncept prava institucionalni kontekst zakonodavstva, primjene prava, i provođenja prava, kontekst koji može biti od značaja za pitanje konceptualno nužne veze između prava i moralnosti." (Ibid.)

• "Može se reći da smatranje pravnog sistema kao sistema normi znači upućivanje na njegovu vanjsku stranu, dok njegovo smatranje kao sistema procedura znači upućivati na njegovu internu stranu." (Ibid.)

• "[A]nalitički kao i normativni obziri vode zaključku da, iz tačke gledišta posmatrača koji gleda pojedinačne norme i pita se o klasificirajućoj vezi, pozitivistička teza razdvajanja je tačna. Radbruchov argument iz nepravde nije prihvatljiv iz ove tačke gledišta." (Ibid.)

• "Postoje dvije vrste društvenog poretka koje su, nezavisno od toga da li mogu ili ne pokazati dugoročnu valjanost, zbog samih konceptualnih razloga nisu pravni sistemi: besmisleni, i predatorski ili gramzivi poreci. Besmislen poredak postoji kada se grupom pojedinaca vlada tako da konzistentne svrhe vladara ili vladâra nisu primjetne niti je dugoročno traženje svrhe od vladajućih moguće. Zamislite veliki broj ljudi koji su predmet oružanih desperadosa. Subjekti nemaju subjektivnih prava, i među samim desperadosima svaka upotreba sile je dopuštena [...] Besmislen poredak postaje predatorski ili gramzivi poredak ako se desperadosi organizuju u bandu razbojnika, koja pretpostavlja barem uvođenje međusobno komandne hijerarhije i propisivanje upotrebe sile [...] Može se raspravljati o tome da li sistem normi koji vlada među samim banditima pravni sistem, ali, zbog samih konceptualnih razloga, čitav sistem nije [...] Dugoročno gledano, predatorski poredak se pokazuje nesvrsishodnim, stoga banditi teže da ostvare legitimnost. Oni se razvijaju u vladaoce i stoga transformiraju predatorski poredak u vladajući sistem [...] Iako je sistem bez sumnje krajnje nepravedan, njegovo određenje kao "pravni sistem" nije konceptualno isključeno [...] [P]resudna tačka jeste da je tvrdnja korektnosti usidrena u praksi vladajućeg sistema, tvrdnja koja je učinjena svima. Tvrdnja korektnosti je nužan element koncepta prava." (Ibid.)

• "Pravni sistemi koji zaista čine ovu tvrdnju (korektnosti), ali je neuspjevaju zadovoljiti su pravno defektivni pravni sistemi." (Ibid.)

• "Iz ove perspektive (učesnika - sudije), teza odvajanja je neprikladna, i teza povezivanja je tačna." (Ibid.)

• "Tvrdnja korektnosti - u ovom slučaju, iznad svega, tvrdnja pravde - nužno je prikačena aktu stvaranja ustava. Ustavotvorac čini performativnu kontradikciju ako sadržaj njegovog čina stvaranja ustava negira tvrdnju prema pravdi ("X je suverena, federalna, i nepravedna republika" - op.a.), iako on čini baš tu tvrdnju u stvaranju ustava." (Ibid.)

III. Valjanost prava

• "[U]slov za pravnu valjanost individualne norme nije, zasigurno, da norma bude najvećim dijelom društveno učinkovita, već, radije, da norma ističe minimum društvene učinkovitosti ili minimum izgleda za društvenu učinkovitost. Korespondirajuće sa ovim je fenomen derogacije kroz običajno pravo (desuetudo), koje se sastoji u oduzimanju pravne valjanosti normi zahvaljujući opadanja u učinkovitosti norme na nivo ispod minimuma."

• "Sistem normi koji ni izričito ni implicitno ne ističe zahtjev korektnosti nije pravni sistem i stoga ne može biti pravno valjan [...] [P]ostoji asimetrija između odnosa pravne i društvene valjanosti i odnosa pravne i moralne valjanosti u tome što pravna valjanost pravnog sistema kao cjeline zavisi više o društvenoj valjanosti nego o moralnoj valjanosti. Pravni sistem koji nije najvećim dijelom društveno učinkovit propada kao pravni sistem. Suprotno, pravni sistem može nastaviti postojati kao pravni sistem iako najvećim dijelom nije moralno opravdan. On propada samo kada se pravni karakter i stoga pravna valjanost uskrati u odnosu na toliki broj pojedinačnih normi zbog njihove ekstremne nepravde tako da ne postoji više minimalni zbir normi, minimum koji je nužan za postojanje pravnog sistema."

• "S obzirom da postoje moralne pogodnosti u egzistenciji pravnog sistema, pravna valjanost norme koja je dio sistema može isticati minimum moralne opravdanosti čak i ako sama norma, budući da je nepravedna, to ne čini [...] Pojedinačne norme gube svoj pravni karakter i stoga svoju pravnu valjanost ako su ekstremno nepravedne."