Pjesma o srebrenici

      Pjesma o Srebrenici
        Bolje da je nema
        Nego da je ima
        Ovakve
        Kakva danas jeste
        Naša Srebrenica
        Ni mrtvo ni živo
        U njoj
        Boraviti ne može
        Pod olovnim nebom
        Od olova zrak
        Niko još nikada
        Nije naučio
        U pluća udisati
        Iz nje bježi sve
        Što ima noga
        Su kojima može
        I ima iđe
        Pobjeći
        Iz nje bježi sve
        I ono što niđe
        Nego pod zemlju crnu
        Nema pobjeći
        Pravoslavci bježe
        Pridošli i domaći
        Muslimani bježe
        Domaći i pridošli
        I koji je bio
        Živ nekako ostao
        Otišao pa se vratio
        Ni jedne zime sa ljetom
        Nije sastavio
        Niti jednu jesen
        Sa proljećem
        Nego je gledo
        Da što prije opet
        Iz Srebrenice ode
        Šta je bilo
        Komšija nam katolika
        A njima je Srebrenica
        Stotinama godina
        Bila milo
        i prelijepo
        Stono mjesto
        Njihove dobre
        Plemenite udruge
        Otišli su odavno
        Kano da su
        U svojoj mudrosti
        Znali da će doći vrijeme
        U kom više neće biti
        Dobre Srebrenice
        Govore nam
        Deset nam godina govore
        Kako je u Bosni
        Prestao rat
        Uče nas
        I pisane nam upute o tome šalju
        Kako je u našoj državi
        Bosni i Hercegovini
        Prestao rat
        I kako više niko
        Ne smije
        Gledati u prošlost
        Zar oni
        Uistinu vjeruju
        Da smo živi mi
        Koji ovdje stojimo
        I sa ovog mjesta
        Govorimo tako
        Kako da stvarno jesmo živi
        Zar misle da se zove zdravlje
        Zar misle da se zove razum
        Ono što je u nama preostalo
        Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?
        Zar ne vide, zar ne čuju
        Zar ne znaju, da smo mi,
        Šta nas je preosalo, mrtviji od svih
        Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
        Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
        Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?
        Ne date nam
        Da u prošlost gledamo!
        A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!
        Vi kažete:
        U budućnost gledajte!
        A mi nju
        Nikakvu i nigdje
        I nikako ne vidimo
        Nit vidimo da ona
        Ikakvijem okom
        U nas gleda
        A kamo li da nas vidi
        I o nama brine
        Mi imamo sadašnjost
        U koju se ljudskim okom
        Pogledati ne može
        Mi isti
        Od olova zrak
        U našoj Srebrenici
        Koje više nema
        Dišemo sa onima
        Čije su oči
        Čije su ruke
        Čije su duše
        U našoj krvi ogrezle
        I samo se oni
        Mogu radovati
        Vašoj komandi
        Da u prošlost ne gledamo
        A šta mi to drugo osim nje imamo
        U šta mi to drugo
        Nego u nju
        Imamo gledati?
        Zar možete
        Materi kazati
        Da ne gleda sina?
        Zar sestri možete
        Komandu slati
        Da ne gleda brata?
        Uzmite nam oči –
        Al ne učite nas više, ne šaljite nam više
        Takve savjete, upute i komande!
        Možda i jeste, kako vi velite,
        Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,
        Rat prestao malčice, dok se i same, prekodana,
        Varakamo da je tako, i da jeste prestao!
        Ali su unas, i ljeti i zimi – i već je sedamnćst godina
        Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noći.
        Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
        Gvožðem mandalimo, da ne doðe i ne uðe
        Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
        Milo i drago – od života rastavio!
        On nam, danas, Mir u Srebrenici čuva!
        Kako da spava srebrenička majka?
        Čim sklopi oči, eto rata na vrata, eto one sekunde
        U kojoj je vidjela kako se, pod četničkim nožem,
        Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!
        Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, proučenih
        Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oči spusti,
        Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog
        Sina!
        Kako da živimo sadašnjost?
        Kako da u prošlost ne gledamo?
        Naša sestra jedna ima, meðu nama ovdje nije, a jest živa!
        Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,
        Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a
        Kamo li na ulicu izić! Četvero je djece izgubila! Ako
        Bi na ulici ikakvo momče il djevojče srela, pa joj koje
        Od njih na koje od njenih zaličilo – srce bi joj prslo, u
        Četiri stotine komada!
        Je li to Mir?
        Da li tako prestaje Rat?
        Kad zašuti
        Željezno oružje
        A do neba vrišti
        Materino srce?
        Kad zlikovac
        Promijeni košulju
        Pa u njoj
        Pod našim kućama
        I našim pendžerima
        U našoj Srebrenici
        Čuva naš mir?
        Vama jeste vaša
        A nama
        Nikako nije
        Naša prošlost prošla!
        Nit će proći
        Niti može proći
        Dok olovno nebo
        Od srebra Srebrenicu
        Našu prekriva
        Dok pod njenim
        Od olova nebom
        Olovni zrak
        I olovne
        Od zraka zalogaje
        Dišemo i gutamo
        S onima što jesu
        Promijenili košulju
        Al srce pod košuljom
        I u srcu mržnju
        Niti su mijenjali
        Niti misle mijenjat
        Vama vaša jeste
        Nama nije
        Naša prošlost prošla
        Nemojte nas vraćati
        Nemojte nas vraćati
        U tu i takvu
        Od olova
        Srebrenicu
        Nego
        Barem na tren jedan
        Pogledajte gdje vam se
        U dušama
        Po knjigama
        Zagubilo zrno
        Istine i Pravde
        Ako u svom srcu
        Barem jedno
        Od Pravde i Istine
        Zrno pronaðete
        Od dobra i srebra
        Srebrenu i dobru
        Ljepoticu
        Srebrenicu –
        Srebrenici vratite!
        Mrvu Pravde
        I zrno Istine
        Pronaðite!
        Srebrenicu –
        Srebrenici vratite!
        A mi ćemo se
        Uz Božiju pomoć
        Što žive što mrtve
        Odmah u nju vratiti
        Neka se
        Uz Božiju pomoć
        Sastave i smire
        Sve
        Od svijeh vremena
        Srebreničke duše
        I
        Duše ove naše
        Žalosne i mrtve
        Sa živim dušama
        Svih naših mrtvih